Zlatko Lukic



Louis Aragon: GLEDALA SI ME Gledala si me svojim očima čistog zaborava Gledala si me preko ramena sjećanja Preko bludeći refrena Preko uvelih ruža Preko ismijane sreće Preko zaboravljenih dana Gledala si me svojim očima plavog zaborava Ti se ne sječaš više ničeg što je bilo O mnogo voljena Ni ljudi ni pejzaža Sve je nestalo u tebi kao u rukavici dima Ti stojiš postojano I prvi put prelaziš preko neba Svojim očima od lave i tromosti Svijet je pred tobom kao što si ga zamišljala pod svojim očnim kapcima I kao da je počinjao sa tobom i pred tobom Vječno mlad od tvog spokojnog pogleda A ja sam ljubomoran na njega zbog njegove ljepote Sa mojim sirotim požutjelim fotosima od kojih ti okrećeš glavu Da bi vidjela nova prostranstva Obećao sam ti neču više govoriti o prošlosti Sve odlazi danas za tvojim stopama Jedino što mi ostaje od života to je neki nabor tvoje haljine A ništa još nije ni bilo Tek sad te nalazim O ljubavi moja ja vjerujem samo u tebe. Denis Dželić: UVOD U PAGANSKOG POETU Sinoć je eksplodirao polumjesec kao dječiji balon . Po nebu se pojaviše bubuljice zvijezda kao ospice na licu afričkog dječaka krvave i zastrašujuće. Sinoć je nad Bosnom pukla crna mramorna ploča neba. Rasula se, garavim mrakom zatrpala pola planete. Pukla je Atlasova kičma pod njenim teretom. Dolazi vladavina mraka. Prelomila se jer je izgubila oslonac, vijugave jarbole munara na koje se nebo oslanjalo. Otvorila se kiša metaka, zagrmili topovi, vojnici siluju šesnaest mrtvih Balerina na obali Vrbasa . Jutros je duga pala na zemlju. Njen mostarski luk razbio se kao lilihip šećerlama . Sante boja tonule su u Neretvu, ležale rastrgane po njenim obalama. Mržnja je Razbila Dugu. Jutros je taljeno Srebro, fesovi kao razbijene saksije, šamijama potpaljuju vatru, čardaci ni na nebu ni na zemlji, kosi se cvijeće, grade svinjci. Jutros sablje plešu ples smrti, crne šubare na kosturskim glavama, skriveno dijete u majčinoj utrobi drhti, bakandže stepuju po zlatnim baklavama. Pori se bosanska ponjava kolonama, dimije otiću, kao stada. Iza njih ostaju rasute bobice tespiha razbijena je vjera kao nada. Sutra će biti samo ništa, nirvana pod surim oblacima, dotle će neka nova danska mržnja, danas lupati njihovu poštansku sandučad a sutra njihove glave. Leonard Cohen: JA SAM TVOJ Ako želiš ljubavnika Bit ću to što tražiš Ako ljubiš druge draži Na mom licu biće krinka Ako pak za srodnu dušu moliš Rukom me privlači Ili - ako voliš, mahnito istuci Ovdje sam Sasvim tvoj Ako šakom treba se potući I u ring ući Za ljekarom, ako srce zebe, Pregledat ću pomno Svaki dio tebe Tvoj ću vozač biti Samo stupi Il me smjesti u vozilo svoje Svejedno je Ja sam tvoj Da, mjesec odveć sjaji Lanac grubo steže, Pa zla zvijer ne sanja A ja lutah svugdke dokle pamet seže Kroz sva obećanja I znana i neznana I neodržana Nikad žena natrag se ne vraća Pa sve da od boli koljena se tope Ili da ko štene prostrem se pred stope Zavijam sred ljeta Grbem posred srca Param prekrivače Il' zavapim jače:"Molim" Sav u muci toj Ja sam tvoj. Pa i ako usneeš U trenutku, negdje, usred ceste, Upravljač je moj Ili ako gradom zaželiš prošetat Nestat ja ću s maglom, kradom Ustrebaš li oca za buduće dijete Samo kaži Ili tek šetača po pješčanoj plaži Ja sam tvoj Ako želiš ljubavnika Bit ću to što tražiš Ako ljubiš druge draži Na mom licu bit će krinka. Da nije ljubavi (narodna) Da nije ljubavi, da nije ljubavi, da nije ljubavi, ne bi svita bilo. Ni tebe ni mene, ni tebe ni mene, ni tebe ni mene, moja bajna vilo. Noćas mi se snilo, noćas mi se snilo, da je tvoje tilo kraj mojega bilo. Al' me ti ne voliš, al' me ti ne voliš, al' me ti ne voliš moja bajna vilo. Zato pojem, plačem, bestraga mu bilo, zato pojem, plačem, bestraga mu bilo! Ljubavi, ljubavi, vrag ti odni kosti, ča si učinila od moje mladosti?! Kahlil Gibran: IZ PROROKA Na to će Almitra: Pričaj nam o ljubavi. I on podiže glavu i pogleda ljude, a po njima polegnu tišina. I on progovori glasom silnim: Kad vas ljubav pozove, pođite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vaš mač, skriven među perima njenim, može povrijediti. A kad vam progovori, vjerujte joj, Premda vam glas njen može unistiti snove, k'o što sjeverac opustoši vrt. Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti. Isto kao što vas podstiče da rastete, tako će vas i okresati. Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu, Tako će se spustiti i do vašeg korijenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pšenicnog, Sakupit će vas u naručje svoje. Omlatit će vas, da bi vas ogolila. Prosijaz će vas, da bi vas otrijebila od kukolja. Samljet će vas, do bjeline. Umijesit će vas, dok ne postanete gipki; A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti kruh za svetu Božju svetkovinu. Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali dio srca Života. Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, U svijet koji ne poznaje godišnja doba gdje ćete se smijati, al' ne punoćom smijeha svog i plakati, al' ne do posljednje suze svoje. Sergej Jesenjin: ŠTO SAM... Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. I tebe sad ljubim po navici, dijete, zato što sam mnoge ljubio, bolećiv, zato usput, ko što palim cigarete, govorim i šapćem zaljubljene riječi. "Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću", a u duši vazda ista pustoš zrači; ako dirneš strast u čovjekovu biću, istine, bez sumnje, nikad nećeš naći. Zato moja duša ne zna što je jeza odbijenih želja, neshvaćene tuge. Ti si, moja gipka, lakonoga brezo, stvorena i za me i za mnoge druge. Ali, ako tražeć neku srodnu dušu. vezan protiv želje, utonem u sjeti, nikad neću da te ljubomorom gušim, nikad neću tebe grditi ni kleti. Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, i volim te usput, ko da sanjam, kao mnoge druge na toj zemlji. Vesna Krmpotić: SVUDA SAM TE TRAŽILA Svuda sam Te tražila Osim u svom srcu. Sve sam bila Osim Tebe. Potonule lađe su me vozile, Zmajske su me spilje zatvarale, Mutne su me vode ispijale. Mislila sam, to je cijena za Tebe. Nisam znala da se Ti poklanjaš onome Tko zna da ne može platiti. Svuda sam Te tražila, A Ti si već bio nađen. Sanjala sam da Te osvojim Svojim stradanjem, Da Te zaslužim dugim hodočašćem: Nisam Te htjela bez plaće i truda. Nisam znala da se Ti poklanjaš onome Tko zna da nema takovg stradanja Kojim će te zaslužiti. Federico Garcia Lorca: AMPARO Amparo, sama u pustome domu, sva u bijelom! (Polutar između jasmina i granata) Žubor fontana slušaš iz dvorišta i meki, žuti cvrkut kanarinca. S večeri gledaš u ptice kako drhte na kiparisu, dok vežeš lagano slova od svile na pokrovu bijelom. Amparo, sama u pustome domu, sva u bijelom! Amparo, kako mi je teško reći: Ja te volim! Gabriela Mistral: STID Kada me ti gledaš lijepa sam od sreće Ko trava dok po njoj kapi rose teku, Moje tašto lice prepoznati neće Ni visoke trske kad siđem na rijeku. Ja se svojih tužnih, jadnih usta stidim, I koljena grubih, i razbita glasa. Sada, kad si ovdje, i gledaš me, vidim Koliko sam jadna, gola do užasa. Nijedna stijena na tvom dugom putu Ne bje tako gola u svjetlu svitanja Kao ova žena što pjeva u kutu Radosno, i koju vidje kako sanja. Ušutjet ću da se bi sreću moju znali Oni što ravnicom prolaze i žure Po tom bljesku što mi grubo čelo pali I po tome kako ruke mi drhture. Noć je i po travi kapi rose teku; O gledaj me dugo, ko nikad u životu, Jer već ranom zorom , silazeć na rijeku, Ljubljena će tvoja odnijeti ljepotu. Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto (Pablo Neruda): ZBOGOM Iz dna tebe, na koljenima, dijete nas, tužno kao ja, gleda. Zbog tog života što će u njemu gorjeti, morat će da se vežu naši životi. Zbog ruku tih, čeda ruku tvojih morat će moje ruke ubijati. Zbog njegovih očiju otvorenih na zemlji vidjet ću suze u tvojim jednog dana. Ja to ne želim, draga. Neka nas ništa ne veže, ništa nek nas ne spaja. Ni riječ što usnom tvojom zamirisa, ni ono što rijeć nijedna ne iskaza. Ni praznik ljubavi što nas mimoiđe, nit jecaji tvoji kraj okna u kutu. (Volim ljubav mornara što ljube i odlaze. Ostavljaju obećanje neko I nikad ih nema više. U svakoj luci po jedna žena čeka, mornari ljube i odlaze. Jedne noći sa smrću liježu u ložnicu mora.) Volim onu ljubav što se dijeli između poljupca, kreveta i hljeba, Ljubav što može biti vječna a i prolazna može biti. Ljubav što se želi odvojiti da bi ponovo voljeti mogla. Ljubav Bogom dana što se primiče Ljubav Bogom dana što odlazi. Više se moje oči neće očaravati tvojima, više se moja tuga kraj tebe smirivati neće. Ali, kuda god budem išao, nosiću tvoj pogled, kuda god putovala budeš, nosićeš moju tugu. Bijah tvoj, ti biješe moja. I šta? Nas dvoje sačinismo krivinu puta kojim je ljubav prošla. Bijah tvoj, ti biješe moja. Pripadaćeš onom ko te zavoli, onom ko u vrtu tvome pokupi plodove moje sjetve. Odlazim. Tužan sam, ali tužan sam uvijek. Iz tvog zagrljaja odlazim. Put moj cilja nema. .Iz tvog mi srca jedno dijete kaže zbogom. A i ja njemu kažem zbogom, također. Edgar Alan Poe: ANNABEL LEE Prije mnogo i mnogo godina, U carstvu kraj mora to bi, Djeva je živjela koju su zvali Imenom Annabel Lee; S tek jednom je živjela mišlju: Da voli i da se volimo mi. Bio sam dijete i bila je dijete - U carstvu kraj mora to bi - Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili, Ja i Annabel Lee - I zbog toga nebeski krilati serafi Bili su zavidni. I to je razlog što jednom davno - U carstvu kraj mora to bi - Vjetar se spusti iz oblaka, noću, Sledivši moju Annabel Lee. I došli su plameniti roĂ°aci njeni, Meni je oteli, Da je zatvore u grobnicu tamnu U tom carstvu što kraj mora bi. Zavidjeli su nam anđeli s neba, - Ni upola sretni ko mi - Da! To je razlog (kao što znaju U tom carstvu kraj mora svi), Ĺ to noću je vjetar iz oblaka došo I sledio, ubio Annabel Lee. Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih Što stariji bili neg mi - I mudriji mnogo neg mi - I niti anđeli, gore na nebu, Ni podmorski demoni zli Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše Lijepe Annabel Lee. Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese O lijepoj Annabel Lee. Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore Tek oči Annabel Lee. Tako ležim pored svoje drage do zore Svoje drage. - drage, - života i mlade, U njezinoj grobnici uz more U njenom grobu uz sumorno more. Rainer Maria Rilke: LJUBAVNA PJESMA Kako da zadržim dušu svoju da se k tvojoj ne vine? Kako bih je preko tebe uznio u visine? O, kako bih je skloniti htio uz nešto izgubljeno na dnu tmine, uz jedno mjesto, strano i tiho, čiji se talas ne bi raznjih'o kad se talasaju tvoje dubine. Al sve što dirne tebe i mene, ko gudalo nas zajedno prene. Glas dviju struna, o mi to jesmo! Čijeg smo samo to glazbala zvuci i koji nas svirač drži u ruci? O, slatka pjesmo! Rabindranath Tagore, iz zbirke GRADINAR Tužne su tvoje pronicljive oči. Ispituju dušu moju kao mjesec kada bi htio da pronikne more. Razgolitio sam svoj život pred očima tvojim od kraja, i ništa nisam sakrio ni zadržao. Zato me ne poznaješ. Da je dragi kamen, mogao bih ga razbiti u stotinu zrnaca i nanizati ogrlicu tebi oko vrata. Da je cvijet, svjež i malen i sladak, otkinuo bih ga sa peteljke i stavio tebi u kosu. Ali to je srce moje, ljubljena. Gde su obale njegove, a gdje njegovo dno? Ne poznaješ međe toga kraljevstva a ipak si njegova kraljica. Da je samo trenutak radosti, on bi procvao u laki osmjeh, i ti bi ga mogla vidjeti i čitati u trenutku. Da je samo bol, on bi se rastopio u sjajne suze, u kojima bi se ogledala njegova najdublja tajna, tajna bez riječi. Ali to je ljubav, voljena moja. Njena radost i bol bez granica, beskrajne su njene želje i njeno bogatstvo. Ona ti je bliska kao život, pa ipak je ne možeš nikada potpuno poznati. Abdulah Sidran: SARAJEVSKA MOLITVA Kumim te Bogom, veliki Bože, skloni sa svijeta životinje! Neka preostane sve od mačijeg roda, moje sirotinjstvo neka preostane, ali - skloni životinje. U pseći rod ne diraj,ne dotiči tice, samo te molim, milosni Bože -skloni životinje. Skloni životinje, sa obronaka, skloni. Skloni životinje, preklinjem te Bože - ali mi ne diraj svinji ni vepra, ne diraj slavuja, ni kućnog šarenog pjevača. Ne diraj mi ništa u šta je lijepo pogledati! Ne diraj ništa. Ali životinje svakako skloni. Mrava ne diraj,i marvu zanemari, ali životinje - skloni. Gdje si ih metno, otuda ih skloni. Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni. Skloni ih, Bože, i pomozi im, Bože. Niko im, bez Tebe, pomoći ne može Nema im nigdje stana ni staništa, na oba svijeta - kuće ni kućišta. Skloni ih, Bože,sa oba svijeta. Skloni, i pomozi. Aleksa Šantić: EMINA Sinoć, kad se vratih iz topla hamama, Prođoh pokraj bašće staroga imama; Kad tamo, u bašći, u hladu jasmina, S' ibrikom u ruci stajaše Emina. Ja kakva je, pusta! Tako mi imana, Stid je ne bi bilo da je kod sultana! Pa još kada šeće i plećima kreće... - Ni hodžin mi zapis više pomoć neće! Ja joj nazvah selam, al' moga mi dina Ne šće ni da čuje lijepa Emina, No u srebren ibrik zahitila vode Pa po bašći džule zalivati ode; S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste Rasplete joj one pletenice guste, Zamirisa kosa ko zumbuli plavi, A meni se krenu bururet u glavi! Malo ne posrnuh, mojega mi dina, No meni ne dođe lijepa Emina. Samo me je jednom pogledala mrko, Niti haje, alčak, što za njom crko'!... Tin Ujević: NOTTURNO Noćas se moje čelo žari noćas se moje vjeđe pote i misli moje san ozari umrijet ću noćas od ljepote. Duša je strasna u dubini ona je zublja u dnu noći plačimo, plačimo u tišini, umirimo, umrimo u samoći. Pero Zubac: MOSTARSKE KIŠE U Mostaru sam volio neku Svjetlanu Jedne jeseni Jao kad bih sada znao sa kim sada spava Ne bi joj glava, ne bi joj glava Jao kad bih znao ko je sada ljubi Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi Jao kad bih znao ko to u meni bere Kajsije još ne dozrele Govorio sam joj Ti si derište, ti si balavica Sve sam joj govorio I plakala je na moje ruke, na moje riječi Govorio sam joj Ti si anđeo, ti si đavo Tijelo ti zrelo, šta se praviš svetica A padale su svu noć neke modre kiše Nad Mostarom Nije bilo sunca, nije bilo ptica Ničeg nije bilo Pitala me je imam li brata, Šta studiram Jesam li Hrvat, volim li Rilkea Sve me je pitala Pitala me je da li bi mogao sa svakom Tako, sačuvaj Bože Da li je volim tiho je pitala A padale su nad Mostarom neke modre kiše Ona je bila raskošno bijela u sobnoj tmini Ali nije htjela to da čini, nije htjela Ili nije smjela, vrag bi je znao Jesen je ta mrtva, jesen na oknima Njene oči ptica, njena bedra srna Imala je mladež, mladež je imala Ne smijem da kažem Imala je mladež mali, ljubičasti Ili mi se čini Pitala me je da li sam Hrvat Imam li djevojku Volim li Rilkea, sve me je pitala A na oknu su ko Božićni zvončići moga djetinjstva Zvonile kapi A noćna pjesma tekla tihano niz donju mahalu Ej, Sulejmana othranila majka! Ona je prostrla svoje godine po parketu Njene su oči bile pune kao zrele breskve Njene su dojke bile tople kao mali psići Govorio sam joj da je glupa Da se pravi važna Svjetlana, Svjetlana Znaš li ti da je atomski vijek De Gol, Gagarin i koještarije Sve sam joj govorio Ona je plakala, ona je plakala Vodio sam je po kujundžiluku, po aščinicama Svuda sam je vodio U pećine je skrivao, na čardak nosio Pod mostovima se igrali žmire Neretva žderbica Pod starim mostom Crnjanskog joj govorio Što je divan, šaputala je, što je divan Koljena joj crtao u vlažnom pijesku Smijjala se tako vedro, tako nevino Ko prvi ljiljani U džamije je vodio Karađoz beg mrtav, premrtav Pod teškim turbetom Na grob Šantićev cvijeće je odnijela Malo plakala kao i sve žene. Amir Brka: ROADHOUSE BLUES Govorila je u 9 gradova kako je govorila i da je razočarana što ju ništa o tome ne pitam jer me misli ne zanima A mislio sam na uputstvo za mrtve i umiruće Zašto pitati o onome što iz moje davne jave nosim Ali pitao sam dok su se kristali tuge gomilali: Gdje je bila u 9 9. septembra '93. rujnog kad sam brao zrele raspukle granate koje su padale iz nenada iz mene iz smaje Pao je i snijeg dubok Na prozoru su bila stabla štitila nâs koji pili smo lozu Na listu kalendara napisao sam pjesmu Ima u zemlji jedna soba u kojoj djeca naša prsti oči ruke glave njihove igračke . . . i bacio u korpu uzela ju Aida i dala mi poslije za prvu knjigu U Zagrebu pročitao ju naglas Miljenko u bosanskoj ambasadi Začudo svidjelo mu se što ima u srcu bol jedna u kojoj ništa više naše nije U Philadelphiji rekla je bila sam Penelopa nisam znala koga čekam prepoznat ću ga po mladežu na obrazu znam da postoji ali lik mu ne znam glas malo napukao Sjetio sam se Rembrandta: Ne idi u svijet dijete rekao je prije 400 godina mladome umjetniku Prekratak je život da se upoznaju čuda kakva se tamo nalaze Amerika nije Itaka morala je pobjeći nazad od onoga koji je htio da ju upozna Upoznati to je posjedovati Još putujem doma stubištem jezika Odisej na stepenicama apstrakcije sâm u mračnom hodniku tresem stablo padaju grafeme gori samo žiška duha predmeta Kad stignem u predvorje kalokagatije pomiješaju se jezici srpski i hrvatski Sve se ruši i mislim na onoga koji je stigao do kraja na Pčre-Lachaise svirajući blues u kući pored svoga puta Sad ona je tu do boja moga trojanskog dvostrukog Helena lijepa Zapjevamo ponekad preko zida u nama među nama: A-A A-A						Arsen Dedić: NE DAJ SE INES Ne daj se Ines Ne daj se godinama moja Ines drukčijim pokretima i navikama Jer još ti je soba topla prijatan raspored i rijetki predmeti Imala si vise ukusa od mene Tvoja soba divota Gazdarica ti je u bolnici Uvijek si se razlikovala po boji papira svojih pisama, po poklonima Pratila me sljednjeg jutra oko devet do stanice I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom kao list niz jednu beogradsku padinu U večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines Dugo je pripremano naše poznanstvo I onda slucajno uz vruću rakiju i sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja tvoj je način gospođe i obrazi seljanke prostakušo i plemkinjo moja Pa tvoje grudi, krevet i moja soba objesena u zraku kao narandza kao narancdzasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba Proleterskih brigada 39 kod Prkovic Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva Upotreba zajednicke kupaonice I "Molim Vas, ako netko traži" Ne daj se Ines Evo me ustajem tek da okrenem ploču Da li je to nepristojno u ovakvom času Mozart Requiem Agnus Dei Meni je ipak najdraži početak Raspolazem s još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta Ne daj se Ines Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža odlazeci da se počešljaš u nekom boljem hotelu Dodirni me ispod stola koljenom Generacijo moja, ljubavnice Znam da će još biti mladosti, ali ne više ovakve - u prosjeku 1938 Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite I ta ce mi mladost teško pasti A bit ce ipak da ste vi u pravu Jer sam sam na ovoj obali Koju ste napustili i predali bezvoljno A ponovo počinje kiša, kao što već kiši u listopadu na otocima More od olova i nebo od borova Udaljeni glasovi koji se miješaju Glas majke prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu I nestalo je svjetla s tom bjelinom Još malo šetnje uz more i gotovo. Ne daj se Ines Dobriša Cesarić: POVRATAK Tko zna (ah, nitko, nitko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi - I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta. Možda ćeš se jednom uveče pojavit Prekrasna, u plavom, Ne sluteći da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime! Pa ako i duša u tome trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve što slutnja šapne; Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom Pogledat ko stranci, Bez imalo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo: I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići - I slijepi za stope bivšega života Njima ćemo ići Musa Ćazim Ćatić: TUBEI NESUH (Pokajanje jednog grijesnog pjesnika) Gospode, evo, na sedždu ti padam, Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom I molitve ti u stihove skladam, Proseć: "Oh, daj mi smisao za ljepotom !" Gospode, evo, na sedždu ti padam. Ti znaš da bijah nevin poput rose I poput lijera u proljeću ranom; Al' ljudi, med što pod jezikom nose, Otrov mi dadoše u bokalu p'janom, Mada sam bio nevin poput rose. I slavih Bakha kao sveto biće, Veneri pete jezikom sam lizo - Vlastitim zubom ja sam svoje žiće Komad po komad kao zvijer grizo Slaveć Bakha ko božansko biće. Svačiji prezir pratio je mene, Od sjene moje druzi mi bježahu, I sve me čiste klonile se žene ... Vaj, teško je bilo meni siromahu, Jer ljudski prezir pratio je mene. Ja sada bježim pod okrilje tvoje I tvog Kur'ana, tvoje vječne riječi; Gospode, grijehe odriješi moje I bolesnu mi dušu izliječi - Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje. Gospode, razum prosvijetli mi sada I daj mi snage, daj mi volju jaku, Demone sve što može da savlada... Nek tvoja milost svijetli mi u mraku, Gospode, razum prosvijetli mi sada ! Raspiri moje stare vjere plamen, Vrati mi ljubav i sve stare dare, Da tresnem čašom o ledeni kamen I noktom zgrebem Venerine čare - O raspiri, mi stare vjere plamen! ... Gospode, evo na sedždu ti padam, I kajem grijehe pod tvojom dobrotom - I molitvu ti u stihove skladam, Proseć: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" - Gospode, evo, na sedždu ti padam! ... Mehmedalija Mak Dizdar: MODRA RIJEKA Niko ne zna gdje je ona Malo znamo al je znano Iza gore iza dola Iza sedam iza osam I još dalje i još gore Preko gorkih preko mornih Preko gloga preko drače Preko žege preko stege Preko slutnje preko sumnje Iza devet iza deset I još dublje i još jače Iza slutnje iza tmače Gdje pjetlovi ne pjevaju Gdje se ne zna za glas roga I još huđe i jos luđe Iza uma iza boga Ima jedna modra rijeka Široka je duboka je Sto godina široka je Tisuć ljeta duboka jest O duljini i ne sanjaj Tma i tmuša neprebolna Sto godina široka je Ima jedna modra rijeka Ima jedna modra rijeka Valja nama preko rijeke. Zvonimir Golob: DUŠO MOJA Dušo moja i kada krenem tako bih rado da se vratim Ti ne znaš da je pola mene, ostalo s tobom da te prati. Ostalo s tobom da te ljubi dok budeš sama i bude zima, jer ja sam onaj koji gubi i prije nego išta ima. Dušo moja, ja ne znam više koliko dugo mrtav stojim dok slušam kako liju kiše pod mračnim prozorima tvojim. Dušo moja, ti umorna si i bez tebe ti ležaj spremam. Na nekoj zvijezdi što se gasi ja tražim svjetlo koje nemam. Pod hladnim nebom, ispod granja stavit ćeš glavu na moje grudi. I ja sam onaj koji sanja i zato neću da te budim. Dušo moja, ko kaplja vode i ti se topiš na mome dlanu jer s tobom dođe i bez tebe ode stotinu dana u jednom danu. Enes Kišević: SUNCE VJETAR I TI Napisat ću ti pjesmu U kojoj će biti Sunce, vjetar i ti. Vrijeme će mirisati pred kišu. Žito će snivati Van Goga. Poljem ce svirati rijeka Iz roga zelenoga. Odjenut ću te u haljine tanke Tek tijelo da ti se sluti. U jednom će stihu lipa Svu pjesmu zapuhnuti. Hodit ćeš sva izvan sebe Od uzvišene neke slobode, Nedjeljiva od svega što vidiš: Od zraka, od zemlje, od vode. Jablani dizat će glave. Ružama dah će stati. Za vitkom pojavom tvojom Sve će se okretati. I šume, i brda, i ljudi, I suncokreti daleki žuti. Učinit ću da cijeli se svijet Oko tvog lika zavrti. I u tom, svemira verglu, Gdje prste u prostor boje, Ti očima šibat ćeš pejzaž Svjesna ljepote svoje. Vjetar odoljet neće, Za kosu će te ščepat. Ti ovlaš ćeš ustrgnut klas I kosu u rep ćeš vezat. "Moja si", siktat će vjetar Za vratom studeni zubi. Dobacit ću ti maramu kradom Da vrat zaštitiš dugi. "Ne bježi", bjesnit će vjetar, "Nećeš se oteti lako!" I zaskočit ćete pod suknju - Pűt bijela bljesnut ce zrakom. Ti zgrabit ćeš vjetar za gušu I koljenima ga stiskati glatkim Sve dok trzaji vjetra Ne postanu posve mlaki. A zatim ću, tiho, u pjesmi, Otškrinuti oblake lake, I ti ćeš prosuti kose U zlatne sunčane zrake. Tisuće svjetlosnih strijela Kroz srce će ti sinut. Od nožnog palca do čela Nevidljiva vatra će liznut. Osjetit ćeš u svakoj pori Svjetla svilene lasi, Vrh tvojih stidljivih dojki Dvije maline divlje će rasti. Osjetit ćeš pod čaškom pupka Sve ukrug slatku toplinu, I kao kad dijete kamenčić Baci u vodu mirnu; Krug za krugom topline Krv će širiti vrela - Sve dok ne dodirneš sebe Izvan granica tijela. John Lennon: IMAGINE Imagine there's no heaven It's easy if you try No hell below us Above us only sky Imagine all the people Living for today... Imagine there's no countries It isn't hard to do Nothing to kill or die for And no religion too Imagine all the people Living life in peace... You may say I'm a dreamer But I'm not the only one I hope someday you'll join us And the world will be as one Imagine no possessions I wonder if you can No need for greed or hunger A brotherhood of man Imagine all the people Sharing all the world... You may say I'm a dreamer But I'm not the only one I hope someday you'll join us And the world will live as one Luko Paljetak: U SVAKOM SLUČAJU TE VOLIM Volim te uvijek, i kad se budiš, I kad na licu šminke nemaš, I kad si ljuta, i kad se čudiš, I kad bez mene na ples se spremaš, Uvijek te volim, hoću da znaš, Volim te, ne znam kako da odolim, U svakom slučaju te volim. Volim te kad si blijeda i sjetna, I kada bore imaš na licu, Volim te kad si divlja i sretna, I kad u ruci drziš pticu, Kad ništa nećeš da mi daš, Volim te, ne znam kako da odolim, U svakom slučaju te volim. Volim te uvijek, i kada sanjaš, Kad ne pišeš mi, kad te nema, Kada od mene stalno se sklanjaš, Volim te kad si posve nijema, Kad šutiš poput ribe baš, Volim te, ne znam kako da odolim, U svakom slučaju te volim. Volim te uvijek, čak i tada, Kad ne volim te, kad si sama, Kad večer pada iznad grada, Volim te kad se praviš dama, Kad ne voliš me, kao sada, U tome i jest život naš, U svakom slučaju te volim, U svakom slučaju te volim. Jackues Prevert: ZA TEBE MOJA LJUBAVI Otišao sam na trg ptica I kupio sam ptice za tebe moja ljubavi Otišao sam na trg cvijeća I kupio sam cvijeće za tebe moja ljubavi Otišao sam na trg željeza I kupio sam okove teške okove za tebe moja ljubavi A zatim sam otišao na trg groblja I tamo sam te tražio Ali te nisam našao Moja ljubavi. Frank Sinatra: MY WAY And now, the end is near, And so I face the final curtain. My friends, I'll say it clear; I'll state my case of which I'm certain. I've lived a life that's full - I've travelled each and every highway. And more, much more than this, I did it my way. Regrets? I've had a few, But then again, too few to mention. I did what I had to do And saw it through without exemption. I planned each charted course - Each careful step along the byway, And more, much more than this, I did it my way. Yes, there were times, I'm sure you knew, When I bit off more than I could chew, But through it all, when there was doubt, I ate it up and spit it out. I faced it all and I stood tall And did it my way. I've loved, I've laughed and cried, I've had my fill - my share of losing. But now, as tears subside, I find it all so amusing. To think I did all that, And may I say, not in a shy way - Oh no. Oh no, not me. I did it my way. For what is a man? What has he got? If not himself - Then he has naught. To say the things he truly feels And not the words of one who kneels. The record shows I took the blows And did it my way. Yes, it was my way. Ivan Slamnig: BARBARA (večernja ćakula barba Nike) Barbara bješe bijela boka Barbara bješe čvrsta, široka Barbara bješe naša dika. Barbara, Barbara, lipa ko slika. Kad si je vidio, gospe draga, kako je stasita sprijeda i straga, srce se strese ko val na žalu ko štandarac lagan na maestralu. To je lađa što rijetko se rađa to je prova staroga kova, to je krma što sitno se drma kad vješto promiče između molova ko mlada krčmarica između stolova (Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara Modro, i bijelo i crno farbana!) Je l' danas u brodova takav stas, ima l' još ljudi poput nas, ima l' još mora, ima l' zemalja, ima l' još vina, koje valja? U kakvim olujama imadoh sreću! Na kakvim sam munjama palio svijeću! Koliko puta rekoh na siki: "Kupit ću sviću svetom Niki ako se spasimo Barbara i ja, e tutti quanti in compagnia." Kakvo sve more vidjeh daleko! Bilo je jedno bijelo ko mlijeko, morske smo krave muzli jutrom, uvečer - bijeli kruh sa putrom. A žuto more, žuto ko limun! Odonda sam za skorbut imun. Bijela jedra i bijela bedra, svojeglava Barbara, Barbara dobra, spora ko kornjača, spora ko kobra, nijedan brod nije joj rod! More je tamnocrvene boje, stari mornari na palubi stoje. "Parone, dobar odabraste pravac, more je gusti stari plavac." "Još jedan kablić nek prođe kroz stroj provjere radi" - nalog je moj. "Barbaro brodi, more nam godi, nijedna stvar nije ti par." I tako Barbara sve dalja i dalja, crvenim morem se pospano valja e il naufragar xe dolce in questo mar. Enes Topalović: OGLAS Traži se izgubljeni prijatelj, Srbin. Traži se izgubljeni razum, Povjerenje. Traži se nestali brat, Bogumil. Traži se raščerečena majka, Domovina. Traži se silovana sestra, Kultura. Traži se proteza za, Ubijenu bosansku dušu. Traži se himna i zajednička nam, Zakletva. Traži se ljudsko korijenje u zemlji cvijeća i korova, Čovjek. Traži se izgubljena Vjera, U čovjeka. Traži se okamenjeni duh, Bosanski. Protrljajte svoje čedne duše nek' izađe, Da nam želje ispuni, Braćo moja okamenjena. Konstantin Simonov: ČEKAJ ME Čekaj me, i ja ću doći, samo me čekaj dugo. Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom. Čekaj me i kada vrućine zapeku, i kada mećava briše, čekaj i kada druge nitko ne bude čekao više. Čekaj i kada čekanje dojadi svakome koji čeka. Čekaj me, i ja ću sigurno doći. Ne slušaj kad ti kažu kako je vreme da se zaboraviš i da te nade lažu. Nek poveruju i sin i mati da više ne postojim, neka se tako umore čekati i svi drugovi moji, i gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta. Čekaj i nemoj sesti s njima, i nemoj piti ništa. Čekaj me, i ja cu sigurno doći, sve smrti me ubit neće. Nek kaže tko me čekao nije Taj je imao sreće! Tko čekati ne zna, taj neće shvatit, niti će znati drugi da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim. Nas dvoje samo znat će mo kako preživjeh vatru kletu - naprosto, ti si čekati znala kao nitko na svetu... Jiri Šotola: A KOLIKO SI IMALA LJUBAVNIKA A koliko si imala ljubavnika? I gdje si sve s njima spavala? I što su ti govorili? I kako je kako je bilo? Daj mi mira. Čuješ, daj mi mira, fućkam ti na tvoje fotografije spremljene u kutiji od cipela, pisamca u vjernoj ljubavi sakrivena po manžetnama i u policama pod rubljem, prestani, prestani, idi već, kao nesnosnu muhu pratim očima tvoj lik po svim kutovima, idi, izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vremena, moram se ispavati, idi, rasplini se, rastopi se negde u toj naračastoj lokvi pod svetiljkom, izgubi se među slovima ove glupe knjige što je čitam. Idi, ne volim te, ništa neću, ništa ne pitam, to me ne zanima, fućkam ti na tvoje adrese i telefonske brojeve, i sijed, i sijed, ću te još voljeti, no za ime Isusovo, koliko, koliko si ih imala? Zal Kopp: VRELA I BLAGA Kako si lijepa dok dodirom ulaziš u moju kožu i kako si tvrda kad vrelinom bradavica dišeš. Kako se izvijenim tijelom, mojim usnama smješiš, dok tvoja koljena njišu procvjetale crte bokova. Kako me samo vječnošću svojih uzdaha izdvajaš i mirna, poput dijamanta, sjajiš ognjem strasti. Mojim venama, glazbom užarenih drhtaja pjevaš i mirisima crvenih pupoljaka izazivaš osjete. Kako me gledaš, dok u meni otvorena zastaješ, a ja umirem, jer se hoću tvog blještavila napiti. Zavodiš moj san požudom svojih vještih prstiju i ništa ne tražiš, poput vulkana iz mene izbijaš. Na rukama mjesečine mojom zjenicom liježeš i svaki drhtaj kao cjelov srca nijemo nanosiš. Ružičasta si, a istovremeno plava, vrela i blaga, bistra i hukom vjetra očaravajuća, ti si nebo i ljubav si tog neba što se u meni zanosno pruža i odzvanja prostranstvima beskonačnih prepona. Kako si nježno okretna s tim dvjema rukama i mojoj tvrdoj muškosti odana, dar mojoj krvi, rumena u licu, bijelom utrobom ovjenčana, lepršava ljepota ružinih latica i žar mog života, u gibanju svemira beskrajna i kao nitko lijepa, ljubavna i sva potpuno predana našoj postelji. Tu si u poljupcima što iz moje duše stalno izviru i kad te imam osjećaš kako si otmjena ljubavnica, kako sjenu tvoga obrisa pretačem svjetlom života i divlje opijam slatkim bogatstvom iz mog pehara, kako u tebi milujem tvoje pokrete dok me nosiš i kako oduvijek, kao zrela žena, u meni postojiš. Michel Vaucaire: NON, JE NE REGRETTE RIEN (pjeva: Édith Piaf) Non! Rien de rien Non! Je ne regrette rien Ni le bien qu'on m'a fait Ni le mal tout ça m'est bien égal! Non! Rien de rien Non! Je ne regrette rien C'est payé, balayé, oublié Je me fous du passé! Avec mes souvenirs J'ai allumé le feu Mes chagrins, mes plaisirs Je n'ai plus besoin d'eux! Balayées les amours Et tous leurs trémolos Balayés pour toujours Je repars ŕ zéro. Non! Rien de rien Non! Je ne regrette rien Ni le bien qu'on m'a fait Ni le mal tout ça m'est bien égal! Non! Rien de rien Non! Je ne regrette rien Car ma vie, car mes joies Aujourd'hui, ça commence avec toi. Roger Waters (Pink Floyd) : ANOTHER BRICK IN THE WALL We don't need no education We dont need no thought control No dark sarcasm in the classroom Teachers leave them kids alone Hey! Teachers! Leave them kids alone! All in all it's just another brick in the wall. All in all you're just another brick in the wall. We don't need no education We dont need no thought control No dark sarcasm in the classroom Teachers leave them kids alone Hey! Teachers! Leave them kids alone! All in all it's just another brick in the wall. All in all you're just another brick in the wall. "Wrong, Do it again!" "If you don't eat yer meat, you can't have any pudding. How can you have any pudding if you don't eat yer meat?" "You! Yes, you behind the bikesheds, stand still laddy!"
Copyright © Zlatko Lukić 2008. All Right Reserved ®