 |
||||||||||
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
Razlog ovog intervjua je pojava dva romana u knjizarama BiH naseg Banjalucanina Zlatka Lukica: "Mozak i metak" (banjalucka trilogija koju cine kraci romani: Posrtanje Knjige, Karadjoz i Kino 'Bosna', te "Bosanskog trokuta", takodjer trilogije koju sacinjavaju: Antigona Bosanska, Tajna Knjiga i Progonstvo. Kako to: u pedeset godina tek prva promocija Vašeg pisanja?
Zlatko Lukic: Nije u pitanju prva promocija, ali jesu u pitanju prve knjige. Prije "bosanskog rata", u Banjaluci i Bosni opcenito vise sam bio okrenut dramskom stvaralastvu. U pitanju su tri izvedene drame: "Crveni kesten" u Banjaluci (reditelj Zivomir Licanin), druga: "Djeca noci" (reditelj Bahrudin Avdgagic), obje u izvodjenju Studentskog kazalista - i treca "Hibernatori" (reditelj Boris Przulj) u izvodjenju Radnickog teatra. Ista predstava je igrana u kazalistima Jajca (reditelj: Amir Hadziosmanovic) i Doboja (reditelj Rasid Muminagic), a jajacko kazaliste igralo je predstavu u 24 grada BiH, Hrvatske i Slovenije. Prije drama imao sam nagrade na anonimnim konkursima za poeziju, pripovjetku, a dramski tekst "Djeca noci" takodjer je dobio nagradu na smotri kazalisnog stvaralastva kao "originalan" tekst . A prvu pricu sam objavio 1973, kao dvadesetjednogodisnjak u banjaluckom "Glasu" u rubrici kulture kojoj je tada urednik bio Ismet Bekric. Sto je bila prva motivacija za nastanak banjalucke trilogije "Mozak i metak"?
Zlatko Lukic: Dobro pitanje. Zapravo je "Mozak i metak" nastao kao bez namjere da se pise neka trilogija o Banjaluci. Prvo je na svijet doslo "Posrtanje Knjige" 1991. godine. Ta storija je stajala sama za sebe kao nesto dulja novela. Kasnije u izbjeglistvu u Svedskoj na um pala mi je ideja o "Karadjozu", o karakteru koji se vjecno buni protiv bilo kojeg rezima i vlasti jer razmislja svojom glavom. 1998. tu storiju poslao sam na anonimni konkurs "Otvorenog drustva Soros fonadacije" u Sarajevo - i te godine 1. nagrada za roman nikome nije dodijeljena. U zelji da roman ipak pronadje svoje citaoce, objavio sam roman na internetu. Po reakcijama citalaca vidio sam da roman Banjalucani (i ne samo oni) ocekuju da se djelo moze kupiti u knjizarama, i proizilazi da je roman ipak zavrijedio biti objavljen. U medjuvremenu napisao sam u Norveskoj (jer 1995. odselio sam iz Svedske) kao veliki ljubitelj filmova i trecu storiju o Banjaluci "Kino Bosna". I tako je nastala ta cjelina kojoj je jedinstvena ideja u sve tri romana: odnos pameti (mozga) i sile (metka). A sto je tema "Bosanskog trokuta"?
Zlatko Lukic: "Bosanski trokut" je mnogo kompaktniji roman u smislu trilogije. Prvi dio "Antigona Bosanska" je slika jedne mjesovite bosanske obitelji u prvoj godini "bosanskog rata". Drugi dio "Tajna knjiga" je kratka bosnjacka kronika iz doba srednjovjekovne Bosne u kojoj stari dijak (pisar) zavjetuje svoja tri sina da ne zaborave svoje bosnjacko porijeklo. Vremenom ta tri bosnjacka krila primaju tri vjere i kasnije u XIX stoljecu postaju tri nacije. Ali toliko su se udaljili jedni od drugih da se ne prepoznaju mada sve tri krila te obitelji kao znak istog porijekla nose na grlu biljeg ljiljana... Treci dio "Progonstvo" je sinteza prva dva romana i roman o romanu. Narator prve dvije storije prinudjen je da ode iz svoje domovine i u progonstvu nastavlja oba romana. Preplicu se radnje iz prva dva romana, jer "ozivljavam" likove i sam kao pripovjedac komuniciram sa njima. Tko je izdavac romana?
Zlatko Lukic: Ja sam izdavac romana. Zasto? Pa zato jer nitko nije pokazao interes ni za jedan moj roman a vec sam ih nudio u cetiri izdavacke kuce. Ocito je da nasi izdavaci u Bosni nemaju dovoljno sluha za nas koji smo izvan Bosne. Moguce da je to odjek onoga sto nismo bili dolje "kad je grmilo". Opcenito, pamet nije dobrodosla u kod nekih krugova u danasnjoj Bosni. Jer kako drugacije shvatiti neprihvatanje nasih Banjalucana; jednog pisca Amira Osmancevica i kompozitora Murisa Cengica? Slicno je sa vrsnim karikaturistom Mithadom Ajanovicem - Ajanom. Oni su takodjer kao ja nastojali da daju svoj doprinos poslijeratnoj Bosni i bili su neprihvaceni. A oni nisu jedini. Po pitanju odbijanja identicna je sudbina i drugih mojih radova. Na primjer: zbirku fraza i poslovica u govornim jezicima BiH (koju je prof. dr. Senahid Halilovic ocijenio kao dobar materijal); "Bosanska sehara" i zbirka rodoslova sa obiteljskim stablima bosanskih kraljeva i plemica; "Bosanski rodoslovi" nudio sam na takodjer bh izdavacima ali njima to ne treba (mada je se za to djelo zauzeo prof. dr. Mustafa Imamovic). Vaznije su im neke druge stvari. Pa kad je tako odlucio, sam da sam tiskam svoja djela. Kako se moze doci do knjiga?
Zlatko Lukic: Jedan dio knjiga ostavio sam u vodecim knjizarama Sarajeva: Sahinpasic, Sejtarija, Buybook, Nur, Sehara, Alhambra, Emis, Antikvarnica "Preporoda", Maslesa i Svjetlost. Svjetlost ima knjizare u svim vecim gradovima BiH, cak i u RS pa je za ocekivati da ce plasirati knjige po citavoj Bosni. Osim toga, odnio sam knjige i u bosansku internet knjizaru Interliber, a dio tiraza prodajem sam. Pa kada nestane knjiga kod mene oni potencijalni citaoci mogu se obratiti na interliber.com i tamo ce moci nabaviti knjige. Sto je sljedece?
Zlatko Lukic: Bavim se mislju da nadjem izdavaca za "Bosansku seharu" i "Bosanski rodoslovi" jer su to obimniji projekti. Zbirka poslovica ima preko 700 stranica, a rodoslovi imaju mnogo grafike zbog rodoslovnih stabala i slika grbova. Toliko za sada. Da, zelio bih se zahvaliti svima onima koji su omogucili da ova dva romana pronadju svoj put do citalaca. To su (abecednim redom): Davor Beganovic, Denis Bohm, Dzenan Causevic, Armin Hadzic, Sanja Hrle, Kenan Juzbasic i Afan Pasalic. Vjerujem da ce i oni, kao i svi Banjalucani - i Bosanci uopce zaista uzivati citajuci romane o Banjaluci i Bosni
Da li nam mozete reci nesto o sebi?
Najteze je govoriti o sebi. Zapravo je bolje kada drugi imaju nesto reci o meni, tj. o bilo kome. To znaci da ta osoba zavrijedjuje pomen jer je nesto postigla, jer znaci nesto u odredjenom krugu ljudi. Za one koji surfaju po bosanskim sajtovima znaju dovoljno o meni: Zlatko Lukic, 1953 godiste, pisac, novinar, pasionirani historicar, cetiri puta povratnik u BiH (bez uspjeha).Sta Vas je ponukalo da pisete poeziju i prozu?
Covjek ili jeste ili nije predodredjen da pise, slika ili komponira. Ako netko ima u sebi kreativan gen taj se gen prije ili kasnije ispolji u njegovom nastupu. Poceo sam sa prozom (pripovijetkama) jos u gimnazijskim danima, a kasnije, kao student nastavio pisati drame i romane. Taj stvaralacki impuls, ukoliko je covjek stvarno kreativac drzi covjeka cijeli zivot. Tko zeli moze me vise upoznati citajuci jedan od mojih romana na internetu koji se zove Duša.Sta mislite o trenutnom stanju bosansko-hercegovacke pisane rijeci?
Postoji jedno kvalitetno jezgro bh knjizevnosti koju cine pisci srednje generacije. Uz obaveznog Abdulaha Sidrana, tu su Miljenko Jergovic, Irfan Horozovic, Zeljko Ivankovic, Dzevad Karahasan, Aleksandar Hemon i Amir Osmancevic. Neki su vec ostavili dovoljno traga u pisanoj rijeci nase domovine, a neki ce to tek uciniti. Samo izdavastvo je polarizirano na gradjansku opciju i nacionalnu. Kod velikih izdavaca kakvi su "Sahinpasic", "Sejtarija" i "Bosanska Knjiga" moguce je da pisci bilo koje nacije objave svoja djela. Kod onih drugih nije bitan kvalitet, nego nacionalna opredijeljenost pa takvi izdavci objavljuju autore samo iz svoga etnickog kruga - sto nema veze sa knjizevnoscu jer se stampa svakakvo smece.Banjaluka. Zasto Banjaluka?
Mada sam rodjen u Zagrebu, Banjaluka je moj grad i zato je Banjaluka zastupljena u vise mojih djela. To je grad moje mladosti, mog sazrijevanja, grad koji je imao siroke vidike i gostomprimljivost. Nekada su za istim stolom u elitnom Domu Kulture sjedjeli jedan Adem Cejvan, Josip Jovic, Bekir Misirlic, Aleksandar Ravlic, Ismet Bekric, Joco Bojovic, Lucijan Latinger, Mersad Berber, Zivomir Licanin, Emir Bosnic, Josip Granic, Kolja Micevic - plejada banjalcukih intelktualaca i umjetnika - a danas to nije moguce. Banjaluka je grad u BiH koji je dozivio najvece enticko ciscenje jer je iz te opcine protjerano skoro 80.000 nesrba. To me boli, boli me sto Banjaluka vise nikada nece biti kao prije.Sta su Vasi planovi za buducnost?
Pisati i objavljivati. Momentalno trazim izdavaca za dva djela: "Bosanska sehara" - zbirka od preko 9.000 poslovica i fraza u govornim jezicima BiH koju sam sakupio u toku mojih pokusaja da se vratim u domovinu i da radim. A drugo je "Book of Kings" - atlas rodoslovnih karata europskih kraljevina i visokog plemsta od antickog doba do danasnjih dana. Gdje se moze naci vise informacija o Vasem radu?
Za sada se moze naci samo na sajtovima. Ranije sam objavio roman "Karadjoz" i tu je stajala moja biografija. Kada dovrsim poslove za ovu godinu po pitnju objavljivanja nastojat cu napraviti svoj sajt. Ukucajte u "Google" moje ime i prezime i otvorit ce vam se nekoliko linkova gdje mozete procitati nesto o meni ili ono sto sam ja napisao. Naravno tu je moj omiljeni sajt ferhadija.com koji vodi moj prijatelj Afan Pasalic i sajt Vrbas od mog havera Kenana Juzbasica.Kako mozemo naruciti Vase radove (knjige, romane, itd.)?
Moja dvije trilogije romana "Bosanski trokut" (Antigona Bosanska - Tajna Knjiga - Progonstvo) i "Mozak i metak" (Posrtanje Knjige - Karadjoz - Kino Bosna) koji su ove godine stampani u Sarajevu mogu se naruciti direktno od mene na: aurelius_kastel@web.de i aurelius_kastel@hotmail.com Pojedinacna cijena knjiga je: 12,5 eura i 7,5 eura, a obje knjige, dakle svih sest romana ako se naruce odjednom kostaju 15 eura, uz 5 eura za postarinu. Oni koji zele procitati dijelove iz romana evo linkova Bosanski Trokut. A ovdje su inserti iz romana Mozak i Metak.Rijec ili dvije o BiHStudenti.com?
Pregledao sam sve na BiHStudenti.com. Sajt je vrlo dobro koncipiran. Vrlo zrelo je zamisljen kao promotor javnog mijenja bh studenata. Studenti su oduvijek bili elita jednog drustva kojoj je cilj da nastave graditi drustvo tamo gdje su stali prethodnici. A danas je vise nego ikada potrebno da studenti BiH imaju jedan centralni sajt koji bi povezivao dijasporu i animirao rad produktivnih duhova u cilju da se BiH izvuce iz corsokaka u koji je zapala najvise zbog medjunarodne zajednice. Pocetak je dobar, sada treba pronaci i motivirati sve one koji su voljni da sajt razvije u stvarno mjesto koje ce lobirati za istinu o BiH u svijetu. Ja sam se i ranije javljao studnetima, ali mi oni nikada nisu odgovorili, sto je vrlo cudno. Sve u svemu imate moju bezrezervnu podrsku i pomoc. Samo naprijed!
"Bosanska sehara je produkt 12-godišnjeg rada. Imao sam želju, 1993. mi ja palo naum, kada je počeo rat u BiH, da prikupljam poslovice, fraze i izreke u govornom jeziku BiH, jer zaboravlja se, u ratu se gine, ubija, nema onih svih starih ljudi koji znaju to divno bosansko blago i zato sam nazavo i knjigu Sehara - u kojoj se drži ono što je vrijedno, što treba otrgnuti od zaborava i što treba stalno imati na umu. Osim toga, svaki dan se rađa neka nova poslovica, neka stara umire ako nije zapisana. I ovako jedno djelo, a skupljeno je oko 11 hiljada, i obrađeno, objašnjeno semantički - šta znači, u kojem se kontekstu koristi, zašto i kada. Jednostavno, mora se nastaviti stalno raditi. Ovo djelo nije dovršeno. Obrađeno je 11 hiljada, a mislim da bi fond pravi, da je tu radilo više ljudi, bio jedno tri, četiri puta veći nego što je ovdje. Prijatelji koji se bave također pisanjem i koji su mogli letimično pogledati ovu knjigu su rekli da je ovo, bez lažne skromnosti, jedno od važnijih izdanja koja su se pojavila na ovom sajmu - u izdanju gospodina Taiba Šahinpašića. I da nije bilo ljudi koji su stvarno bili angažiravni do daske, ovo se ne bi pojavilo. Inače, knjiga stvarno zavrjeđuje da je ima takoreći svaki dom i u dijaspori i u Bosni. Ja živim u Norveškoj, imam norveško državljanstvo. Međutim, sada sam u Sarajevu. Odlučio sam se vratiti ovdje iz prostog razloga ne bih li brže pokušao nešto uraditi sa svojim pisanjem, jer kontinuitet mog pisanja je prekinuo rat 1992. godine i tek poslije 13 godina je sazrelo u meni da ja više vrijedim ovdje nego u Evropi. A vraćao sam se, inače, četiri puta i četiri puta nisam uspijevao. Ovo je peti put - i zadnji, ja se nadam."
Zanimljiva je biografija književnika Zlatka Lukića. Po rođenju je zagrepčanin,
živio je svugdje - ponajviše u Banjoj Luci, odakle je otišao kad su
"zakuhali" neljudi. Prije rata pojavljivao se kao dramski
pisac, a danas u bijelom svijetu živi od knjige i sa knjigom - malo
u Njemačkoj, a najviše u Norveškoj. Sa dvije neuobličajene knjige u
kojima je, ni manje ni više, nego Šest romana, pojavio se 2002. godine.
Dolazak u BiH, gdje je sudjelovao na 17. sajmu knjiga i učila u Sarajevu, iskoristio je da obiđe izdavače, prijatelje, jer ne dolazi bas često. Otkud ideja da u dvije knjige smjestite šest knjiga
-romana?
Nakupilo se puno toga. Međutim, ovi romani se pomalo tematikom naslanjaju
jedan na drugoga. Prva knjiga je "Bosanski trokut", trilogija,
tri romana o Bosni. Prvi je "Antigona bosanska", u kojoj je
opisana prva i najteža godina rata - 1992. Jedan grad je podijeljen
između patriotskih snaga i agresora iz Srbije i Crne Gore. U antičkoj
temi našao sam polazište rata u Bosni.
Drugi dio (ili knjiga) je 'Tajna knjiga", a radi se o mitološkoj
knjizi, o knjizi bosanskih krsćana gdje je prikazana hronologija i geneza
jedne bošnjacke obitelji koja se kasnije račva na tri plemena, tri krila.
Treći dio tog roŹmana je "Progonstvo" u kojem se sreću likovi
iz dva predhodna romana.
Druga knjiga, u kojoj su isto tako tri romana, vezana
je za moju Banju Luku iz koje sam morao otići 1992. godine. Prvi je
roman "Karađoz", gdje je kroz ideju - individualac protiv
režima - prikazan smisao slobode u BoŹsni. Drugi roman je "Posrtanje
knjige", u kojoj se obezvrjeđuje knjiga kao civilizacijski simbol
samo zato što je strana vandalima i barbarima. I treći dio je "Kino
Bosna". Ova naša Bosna je zaista na neki način svojevrsno kino,
jedna vječita predstava bez kraja.
Kako je piscu izvan BiH?
Živim u Norveškoj, pomalo u Njemačkoj. Pišem, a
koliko ću još dugo - ko zna. Biti pisac izvan svoje zemlje to je isto
kao biti čardak ni na nebu ni na zemlji. Prvo, zato što si van svog
govornog područja i znaš jedino pisati na svom jeziku. Dakle, nemam
nikakvih asocijacija na norveškom jeziku, jer ga nisam mogao razviti.
Poređenja radi, jedan Kundera je tek na francuskom jeziku, poslije 20
godina boravka u Parizu, napisao prvu knjigu. Do tada je pisao na českom.
Upravo zbog toga rijetkost ie da pisci iz drugih zemalja budu primljeni,
shvaćeni i uvaženiu Norveškoj. Nažalost, oni nemaju nekih asocijacija
i društva da bi se povezali, što je druga otežavajuća okolnost
Treće, ukoliko čovjek koji piše želi biti i čitan,
on mora svoje radove, svoja djela plasirati na područje koje je njegovo
jezičko područje. Nismo prisutni u književnim časopisima, nismo prisutni
na književnim manifestacijama, i kao da na neki način i ne postojimo.
Onda, se očekuje od nas da smo mi, kao svojevremeno njemački gastarbajteri,
da imamo hrpu para i možemo o svom trošku objavljivati knjige. Dva izdavača
odmah su me pitali imam li novac. Slaba je perpektiva za pisca. Duša
mu u Bosni, a metarijalna egzistencija u inozemstvu, on je nigdje.
Spisateljski planovi?
U projektu imam knjigu "Bosanske rodoslove", a radi se o obiteljskim
stablima srednjovjekovnih bosanskih vladara Kotromanića, Kosača, Hrvatinicća,
Pavloyića, i u Osmanskom carstvu - So-kolovića, Gradašćevica i Rizvanbegovića.
Ovo je prva ovakva knjiga.
U pregovorima sam sa izdavačem. Inače, prije mjesec
dana potpisao sam ugovor sa izdavačem o knjizi kolokvijalnih izreka
svih nacija. Na 750 stranica formata rječnika sakupio sam 10.700 posiovica
i fraza koje su semantički i etimološki objašnjene.
NEMA ŠANSE DA BANJALUČKA DUŠA, DA BILO ČIJA DUŠA, AKO JE SVJESNA ŠTA JE BILO U BOSNI, MOŽE BITI SPOKOJNA Zlatko Lukić je rođen 11. februara 1953. godine u Zagrebu. Prije rata je živio u Banjoj Luci Tokom rata odlazi u Švedsku gdje u izbjegličkom logoru u Ystadu predaje bh. djeci maternji jezik, povijest i zemljopis od 5. do 8. razreda. Zajedno sa Senadom Angelov i Mehmedom Mešićem autor je čitanke i radne sveske “Naši mostovi” za bosanski jezik koje je finansiralo Ministarstvo prosvjete Kraljevine Švedske. U Stockholmu radi kao animator kulturnih manifestacija u bosansko-švedskom udruženju “Ljiljan” i voditelj recitatorsko-dramske sekcije za djecu i omladinu. Radi u redakciji “Glasa BiH” (Stockholm, 1993/95), i objavljuje eseje u kulturnom listu Bošnjaka “Behara” (Zagreb, 1995). Prelaskom u Norvešku radi kao dopisnik za evropsko izdanje “Oslobođenja” 1995/96, “Bosanske pošte” (Oslo, 1995/98), “Bosanske riječi” (Göteborg 1996) i na radio “Beharu” u Oslu 2000. Dobitnik je nekoliko nagrada: Nagrada Književne omladine za poeziju BiH 1975. u Banjoj Luci za pjesmu “Moja naiva”, Nagrada lista “Oslobođenje” za novinsku priču 1978. u Sarajevu pripovijetka “Njih dvojica”, Nagrada za originalni dramski tekst 1982. u Travniku za dramu “Djeca noći” i Nagrada fondacije “Fra Grga Martić” u Kreševu, 2007. za najbolji roman “Katarza”. Također, uvršten je u antologiju bosanskohercegovačke pripovijetke 1979. u redakciji časopisa “Život” s pričom “Golubovi ne umiru”. Dragi Zlatko! Mogu da Ti se obratim sa prijatelju, kolega... A, mogu li i - sugrađanine, zemljače...?
Naravno da me možeš nazvati svim tim imenima jer je svako ispravno, tj. svako od tih imena se odnosi i na mene i na tebe. A obojica smo grupa jedne velike cjeline koju sam ja nazvao, parafrazirajući naslov jedne knjige najvećeg banjalučkog pisca Irfana Horozovića - "Izgubljeni grad". To je ustvari spisak svih prognanih Banjalučana od 1991. do kraja 1995. Sakupio sam 1600 prezimena. Međutim svako prezime u gradu imalo je više obitelji, svaka obitelj više članova i onda možemo samo pretpostaviti koliko je naših sugrađana moralo napustiti svoje domove.
U tvojoj biografiji piše da pamtiš mlijeko u prahu te Trumanova jaja. Pamtim i ja to isto, čak i neke druge stvari ranije, jer sam stariji. Ali, po čemu će buduće generacije pamtiti ovo današnje vrijeme?
Do unazad nekoliko godina bio sam nostalgičan prema Banjaluci. Sad više nisam jer moj grad, moja, tvoja, naša Banjaluka postoji i dalje - postoji u nama, u našem sjećanju. Ali ova današnja Banjaluka nije moja, u njoj su "neki novi klinci", u njoj nisu rođeni Banjalučani u onom smislu kakav je dao birvaktile rhm. Adem Ćejvan a koje sam ja zapisao u svom romanu "Karađoz": "Ja smatram da su Banjalučani samo oni koji su se rodili u ovom gradu do 25. X 1969." Hoću reći; grad osim njegovih prepoznatljivih građevina kao što je bila Ferhadija, Džinića palača, Titanik, Kastel - čine i njeni građani, ali njih više nema. Zadnji put nisam nikoga, ama apsolutno nikoga prepoznao od ljudi u čaršiji. Nema stare raje, nema stare Banjaluke. Dar rezimiram: buduće generacije će pamtiti zaborav - apsurd - ali tako je.
Zanimljiva je lista onih od kojih si što-šta naučio. Naravno, ona nije konačna, jer život teče, a učiti treba dok si živ. Između ostalih, od Jean Jeacquesa Rouseau-a si citirao onu njegovu: "Da su priroda i civilizacija jednako važne za mir ljudske duše." Može li ljudska duša objektivno biti mirna u današnjoj prirodi i naročito civilizaciji?
Nema šanse da banjalučka duša, da bilo čija duša, ako je svjesna šta je bilo u Bosni, može biti spokojna. Zlo koje je zadesilo našu domovinu ne može se zaboraviti. A to je zlo došlo sa istočnih i zapadnih granica naše domovine. Zlo se ne može zaboraviti, a samo Bog može oprostiti, ne čovjek. Da kojim slučajem moram biti u Banjaluci, ne bih živio u gradu, nego bih sklepao neku kućicu na Trešnjiku iznad grada i odozgo gledao svoj izgubljeni grad. Ne bih mogao živjeti u gradu koji je poseljačen.
"Piši da bi preživio, makar ne zaradio dovoljno za život", misao je Charlesa Bukowskog. Slijediš li lično to načelo i dan-danas, bez obzira na ekonomsku krizu i eventualnu inertnost izdavača, pa i čitalačke publike?
Pisac piše prvenstveno za svoju dušu, da bi dao svoj smisao besmislu života. Pišem i pisat ću dok me bude služio mozak, jer pisanje je uvjet da ostanem normalan u ovom nenormalnom svijetu. Ne zavaravam se da mogu živjeti od pisanja. To nije mogao ni Mak Dizdar, a kamo li ja. Ne zavaravam se da se u Bosni dovoljno čita. Moguće da neki ne znaju podatke: u BiH je pismeno 27% populacije (završilo osmoljetku), 12 % od toga čita (što ne znači da čitaju i knjige, uglavnom novine), a samo 4 % kupuje knjige. Ali pisati treba, nešto uvijek ostane, a vrijeme najbolje ocijeni ono što zaslužuje opstanak.
Zapala mi je za oko još jedna sentencija sa tvog portala, odnosno sa liste onih od kojih si, kako kažeš, naučio. Radi se o Frazerovoj (antropolog) da je mitologija smisao ljudskog mišljenja. Zanimljivo. Ali, neka i nečija mitologija je proizvela mnogo zla na brdovitom Balkanu, posebno ranih 90-tih prošloga stoljeća, zar ne?
U pravu je i Frazer, a i ti. Razvoj ljudske misli je počeo sa mitologijom iz koje se izrodila vjera koja se kasnije razgranala na filozofiju, znanost i umjetnost (u najširem smislu). S druge strane imamo jednu mitologiju koja je dosegla svoj (be)smisao u mitomaniji, dakle u bolesnoj sklonosti u izmišljanju i pretjerivanju sopstvene povijesti. Nemam osobno ništa protiv mita kako je Sv. Gavrilo ubio aždahu, ali ako se ta aždaha u teorijama mitomana interpretira kao borba protiv bosanskih muslimana, odnosno naroda Bošnjaka, a i ostalih nesrba onda je to jedna krajnje represivna politika koja nema veze sa mitologijom nego sa zločinom.
Demokracija i rat su nam došli nekako istovremeno - ruku pod ruku, što bi se reklo. Tebe su talasi tzv. demokracije i onoga što je došlo s njom u naše krajeve, odnijeli najprije u Švedsku. Hoćeš li, ukratko, opisati svoje bivstvovanje u toj zemlji?
Upoznavši se sa sistemom vlasti u Švedskoj stekao sam dojam da oni u svoju Vladu izaberu zaista najpametnije ljude svoje države, što nažalost ne mogu reći za našu domovinu. Kod njih je puno manje negativnosti, njihovi političari su puno više savjesni, a sistem im je stvarno human, zapravo pretjerano human. Vidio sam im zatvore na tv-u. Pa to su hoteli. Ali ne zavaravam se da je to iskonski, autentični humanizam. To što su primili 60.000 izbjeglica iz BiH nije znak da oni osobito vole Bošnjake. Za svakog izbjeglicu su od OUN dobili dobru paru. S druge strane, da se vratim na penološki sistem koji se pokazao sramotan: pustili su ratnog zločinca, Plavšićku poslije smiješno kratke kazne, a ona im se sad smije. Ali zapad je sav takav - pun kontradiktornosti.
Onda je uslijedila Norveška... pa... putešestvije Evropom. Je li razlogom tih promjena sredina bio i nemir tvoje duše ili, pak, nešto drugo?
Moja "Odiseja" je uzrokovana potragom za smirajem. Norveška je štura kopija Švedske; svaki zakon koji se u Švedskoj pokaže kao dobar - Norveška ga poslije nekoliko godina uvede u svoju kraljevinu. Krstareći mnogim svjetskim kolodvorima i aerodromima tragao sam za slobodom. Kad već nisam u slobodnoj domovini izgradio sam slobodu u sebi, ali sam želio spoznati i slobodu u Evropi. Ali teško. U međuvremenu sam prošao toliko toga da su se vrijednosti moga života uvećale za onoliko ljudi i iskustava koja sam s njima stekao. Mijenjao sam poslove kao Ciganin konje, putovao po Evropi, Aziji i Africi i to je još više obogatilo moj život. Postajao sam sve više pisac, a bivao sve manje vječni izbjeglica. Shvatio sam da čovjek doživljava neku zemlju kao svoju novu domovinu tek onda ako osjeća ushićenje kada se s putovanja vraća u nju. A ja doista, vraćajući se sa svojih beskrajnih putovanja, nisam imao taj osjećaj da se vraćam u neku svoju domovinu.
Četiri puta si se vraćao u BiH (tačnije, u FBiH), ali "u zemlji koja je podijeljena između političara i tajkuna" nisi uspio. Zašto nisi uspio, a znam da si toliko želio ostati u Bosni?
U BiH je sasvim pomjeren sistem ljudskih vrijednosti. Rad, stručnost, entuzijazam se ne cijene. Uspješan si eventualno pod jednim uvjetom: ako pripadaš nekoj grupi, klanu. Više čak nije ni bitno jesi li član vladajuće stranke. Važno je da, recimo; ti i ja imamo svoju kliku koja je dovoljno jaka da nadvlada suparničku kliku. Nije više važno tko je koje nacije, vjere i pedigrea; važan je novac i da radimo za istu ideju. Kad sam svojevremeno nudio jedan filmski scenario u Sarajevu odnosi snaga su bili ovakvi: 1. grupa producenata, redatelja, tajkuna: Bošnjak, Hrvat, Srbin, 2. grupa: dva Hrvata i Srbin, 3. grupa: dva Bošnjaka i Srbin, 4. grupa: dva Srbina i Bošnjak. A po kvalitetu stručnosti u filmu su svi skoro podjednaki. Ne znajući kojem carstvu da se priklonim - odustao sam baš kao Buridanov magarac. I neka sam. Jer da sam ušao u kolo, znam da bih zijanio jer zlatna ribica nema šanse s ajkulama.
Pisanje je i Tvoja sudbina. Sam tvrdiš da "ima nade za nomade" te da "nudiš izdavačima ono šta Bosna nema". A, šta to Bosna nema a treba da ima i ti si joj nudio?
Godinama sam nudio "Bosansku seharu" - zbirku od preko 10.000 poslovica i fraza na svim govornim jezicima u BiH. Nitko nije imao sluha za to. Na kraju se jedva Šahinpašić umilostivio (poslije 42 moja pisma urednicima) da štampa. Knjiga je postala hit, rasprodata je, a sad mi je kod izdavača drugo izdanje te knjige obogaćeno za 3000 novih natuknica. Drugo: da pokažem kako Bosna nije repa bez korijenja odlučio sam se sakupiti i sastaviti biografije bosanske kraljevske dinastije Kotromanića i visokog plemstva do sredine XIX stoljeća, te grafički ilustrirati rodoslovnim stablima u knjizi "Bosanski rodoslovi". I tu su me odbijali jer to njima valjda ne treba. I tek će ove godine izaći u Sarajevu ta knjiga koju bi trebala imati svaka školska, fakultetska i gradska biblioteka. Treće: sakupio sam i semantički i etimološki obradio preko 5000 eponima - imenica koje su dobile ime po nekome. A ni to do sad nitko se u BiH nije sjetio uraditi i potrebno je u bh leksikografiji. Dao sam i to u Sarajevo pa ćemo vidjeti. Osim toga, BiH nema svoju knjigu latinskih izreka, a ja sam ih počeo skupljati od gimnazijskih dana kad mi je pok. Prof. Ivo Nakić predavao. I to je rukopis koji je spreman i čeka na izdavača.
Pošto to nikoga nije interesiralo u BiH, obreo si se u Splitu, gdje nastaje, kako si zapisao, Tvoj književni uspon. Zašto baš Split?
Da se razumijemo; ja jesam otišao iz Bosne, ali je se nisam odrekao jer jedno drugo i te kako trebamo. U BiH je moja čitalačka publika, a polako to postaje i Hrvatska. Split sam izabrao jer u njemu živim s voljenom osobom, a i dosta mi je skandinavskog mraka i hladnoće. Dalmacija, Mediteran općenito posjeduje svoj očaravajući imidž i svugdje mi je blizu; kad imam parica skočim u Tunis, Španjolsku, Tursku, Grčku, Egipat (sve sam to već posjetio), jer za pisca je važno putovanje, spoznaja drugih kultura i nacija.
Tvoj spisateljski opus je raskošan: romanopisac, novelist, pripovjedač, dramski pisac... Ipak, šta si od svega toga prevashodno?
Pa dobro, imam osam objavljenih romana, knjigu pripovjedaka, tri izvedene drame (od 14 napisanih), dva vrlo važna eseje: "Geneza Bošnjaka" i "Anatomija zla na Balkanu", tri atlasa rodoslovnih karata: bosanskih, hrvatskih i evropskih (za svjetsko tržište, na engleskom "Book of Kings"), knjigu pjesama i još 6 neobjavljenih romana. Ipak, a priori sam pripovjedač, bosanski pripovjedač s čibukom u ustima i mislima koje se lepezasto šire prema mojim čitateljima.
Šta novoga pripremaš za objaviti?
Prvo mi je namjera objaviti priče sa tzv. postratnom tematikom "Izgubljena generacija". To je zbirka od 21 priče o likovima koji su preživjeli zadnji rat ali im je on uzeo ono malo bosanske pameti i postali su sami sebi tragikomični. Shvatio sam najzad da je život zaista jedna ljudska komedija, životu se treba smijati, makar i kroz suze. Drugi veliki projekt je već spomenut: "Book of Kings". Takva knjiga ne postoji u cijelom Svijetu. Riječ je o atlasu. Do sad su postojali samo geografski i povijesni atlasi, a meni je želja promovirati atlas rodoslovnih karata na kojima se jasno vide sve dinastijske veze (prijateljstva, interesi, politički brakovi) svih dinastija počev od antičkog Egipta, preko Perzije, Rima, Kalifata, Bizanta do današnjih dana. Atlas ima 406 rodoslovnih karata, uvod, fusnote, skraćenice i bibliografija, napomene su na engleskom i budući sam djelo već zaštitio u autorskoj agenciji u V. Britaniji, sad tražim agenta za realizaciju projekta.
U albumu, na Tvome portalu, nalaze se mnoga banjalučka imena. Čak i neke legende Grada. Mnogi od njih su otišli i čekaju nas na drugoj obali. Hoćeš li se javno sjetiti nekih od njih?
G. G. Marques je dobro rekao: "Dok god se neko sjeća onoga koji je umro, taj nije mrtav - živi u njegovom sjećanju." Vrlo često mi na um padne Adem Ćejvan - Kvak. On je stvarno banjalučka legenda. Bio je to još za života. Uvijek sam nastojao biti u njegovoj blizini dok je sjedio ispred "Mostara" sa dr. Josipom Jovićem (koji me je inače porodio). Ja bih kao kakav klinac samo sjedio i upijao ono što oni pričaju. Sjetim se pok. Profa Nakića, on je kriv jer sam zavolio klasičnu književnost, latinski i povijest. Aco Ravlić, prijatelj moga pok. oca, s njim sam znao sjesti u "Palas" i nadahnjivati se pričama o Banjaluci dok je radio na drugom izdanju monografije o našem gradu. Tu je i Lucijan Latinger, glumac i redatelj u "Studentskom pozorištu", koji mi je dao neke vrlo važne lekcije o drami. Otakako sam saznao za smrt svoga prijatelje Zlatka Demira - Nađija - nema dana da ne pomislim na njega. Taj čovjek je ni od čega stvorio sve - i onda mu je rat to uzeo. Da mi je njegova energija napisao bih tri puta više. Sjetim se često i svoga djeda rhm. Latifa Abazagića - pekara kojem je nacionalizirana jedna pekara, a s drugom je prehranjivao mnogobrojnu obitelj, a na samrti je rekao: "Čovjek se uči dok je živ, a umre kao budala." A moja rhm. ebejka Bisera Kušmić mi je kao djetetu pričala priče iz "1001 noći" i time u mene usadila ljubav za pripovijedanje. Sjetim se i svoje majke rhm. Azemine kojoj mogu zahvaliti jer me je okrenula knjizi. Sve svoje i moje knjige je prodavala, njih preko 6000 da bi ostala u svom gradu do 1995. a onda izašla u čamcu preko Save, odletjela u Sydney i umrla na kraju svijeta - rahmet im svima.
Nedavno je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH izdalo publikaciju KO JE KO U BiH DIJASPORI - PISCI. Kako si ti doživio tu činjenicu.
Za svaku je pohvalu što se Ministarstvo sjetilo tako čega. I umjesto da svaki resor u matici - domovini se sjeti organizirati ljude iz dijaspore; pisce, inženjere, liječnike, ekonomiste - to je sve preuzelo Ministarstvo. Aferim! Ali to što određena ministarstva i organizacije ne misle na nas koji nismo u zemlji je stvarno sramotno. To pokazuje da postoje dvije BiH: jedna od Save do Jadrana i Une do Drine, i druga u Svijetu. Da majka zna da ju jednako vole i djeca koja su daleko ne bi se tako maćehinski odnosila prema njoj. Ali majka se o sebi zabavila. Ima dva krila; Federaciju i RS, a svako leti na svoju stranu. To je dokaz da je Dayton loš, nije se ni po koju cijenu smjela dopustiti nagrada za etničko čišćenje (čitaj: klanje).
Na samom kraju, ako imaš još šta da poručiš našim čitateljima - bujrum. Želim Ti još puno dobrih tekstova i knjiga, svako dobro te hvala za ovaj razgovor. Želim banjalučkoj raji reći samo jednu pjesmu: PROGNANI GRAD Laku noć Banjaluko, ma gdje da si, ljepša si uvijek u mojim snovima, bio ja napušen ili pod gasom, više te volim u sebi a ne sebe u tebi. Spavaš Banjaluko, spavaš, ha? tko li će te probuditi i kakvu...? imaš li podočnjaka iz prošlosti? imaš li mamurluka pred budućnosti? Spavaj Banjaluko, samo spavaj. Sanjaš li Banjaluko išta? snuješ li Ferhad-agu i Aliju? dabogda doživio 121 godinu! sanjaš li uopće svoju djecu? koju djecu snivaš Banjaluko?< Možda se i ne treba buditi iz sna. hiljadu put otvarah linkove s imenima da pronađem svoju staru raju ali ne dobih ništa osim praznine... Banjaluka njihova, spava i hrče, kao ispovraćana balkanska krčma, kao kurva poslije neželjene redaljke, hrče u svome samozadovoljstvu. I nitko joj više ni ne govori laku noć, spava ona, spava svojim mrtvačkim, pijanskim, medvjeđim, krvavim snom. Kakav li to može biti san bez sanjanja? Tko još može probuditi dragu, tu slatku prasicu Banjaluku kad ona tako mrtvački spava u svom nekom nazovi ljepšem snu od onog koji je nekada sanjala, kad je bila moja najveća ljubav. Hej Banjaluko, krmačo jedna, volio sam te kao moji haveri Selma, Nađi, Željko, Amela, i svi ostali, ali sestro moja - baš si se usrala kao grlica - a Bosna se ni danas ne pita zašto? Probudi me vrlo često to tvoje "humano preseljenje" Banjaluko, razdrma me iz mog prognanog sna i ljepote koju sam imao u tebi. Ali ti danas Banjaluko ne znaš što znači san jednog nostalgičara, jer nisi moja Krajiška Ljepotica jer si rugoba onih koji su te opasali, opsjeli, silovali i pretvorili u bijednicu. Banjalukice, šetao sam ljetos tobom nisam ti prepoznao oči, ni tvoje ruho, promijenila si se il ja ne znam gledati? garant me sjebalo lutanje Europom. Pojeo sam ćevape kod Emine Mujine i cugno pivo na kojem piše Hektap (nije ni nalik na onaj stari "Nektar" ni Imele nije bilo da mi ispriča vic i da mu zovnem neko ljuto piće. Sanjao sam te sinoć Banjalučice, i preznojen se probudio od bola; vidio sam kako plešeš pijana sa nekim nepoznatim osmijehom, meni je pjevala Jasna i svirao Nino a tebi krkani čije ime ne želim znati. A noćas sam te ponio u zagrljaju u svoj san ne bih li vratio mladost i bilo je čarobno sve do trenutka kad me probudio tvoj urlik draga, jer si zaspala s onim kojeg ne znaš. Sve više love, a sve manje ljubavi, izgleda da to tako uvijek mora ići, a i života mi je stvarno preko glave mada treba još toliko toga za postići sve je više snova, a sve manje jave. Banjaluka moje mladosti se ponovila jer bijah u njoj, 'nako, sasvim intimno nitko nije znao da spavam u čaršiji, jer nikog iz prošlosti nisam sreo. U istoj sobi "Palasa", slavnoj 218, u kojoj je moj rhm. djed Latif pekar rasturao rospije, kocku i nesanicu, ja se bacih s ponosom na krevet i odsanjah bivšu ljepotu banjalučku. Meni je predavao prof. Nakić, a ovim novima neke knindže, cug'o sam u KAB-u, Kajaku i KSET-u, ovi danas cugaju uz gange i turbo-folk, gadi mi se što više ne prepoznajem, mjesta na kojima sam davao sebe. Volio bih da sam bio kamen Kaštela tad me nitko ne bi mogao pomjeriti ali ja sam oduvijek ipak više Vrbas i zato plovim, odlazim i nestajem. Laku noć Banjaluko, ma gdje da si, ljepša si uvijek u mojim snovima, bio ja pijan ili p'jan kao majka; volim te majko Banjaluko u sebi. (Banjaluka, 22. April 2005.) (Napomena: Kad sam te noći napisao ovu poemu u Banjaluci, u hotelu "Palas", soba 218, jer nisam imao kod koga prespavati u svome gradu, počeo sam skupljati prezimena meni poznatih Banjalučana u dijaspori kako bi nastao popis PROGNANI GRAD na kojem još radim.) RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (193)
Možete li nam reći neke od podataka o vama, koliko dugo se bavite pisanjem i slično?
Može se stereotipno odgovoriti da moja djela govore više o meni nego da sad pričam o sebi. Međutim kod mene je pisanje došlo kao svojevrsna kompenzacija za prestanak sviranja violine.
S osam godina sam počeo svirati violinu, bilo je to vrlo interesantan izazov, ali i nametnut pa sam se poslije četiri godine pobunio proti toga.
Kad sam odustao od sviranja u meni je nastao jedan vakuum. Osjetio sam potrebu sebe izraziti na neki način i spontano je počelo to pisanje.
Prvu pripovijetku sam napisao s četrnaest godina. Prvu priču sam objavio s dvadeset i jednom godinom. Naravno to mi je dalo motivaciju da nastavim. Ono što je važno jeste da mi je majka (mamina mama) između moje četvrte i sedme godine pripovijedala pripovijetke iz "1001 noći" i to je moja psiha na neki način apsorbirala kao izvjesni potencijal. Slično, ali s drugačijom refleksijom se dogodilo kod Heinrcha Schliemanna; on i njegova supruga su na glas čitali "Ilijadu" dok mu je žena bila trudna. Kad je njihov sin progovorio počeo je recitirati kompletnu "Ilijadu". Možete li nam navesti vašu, E-mail adresu, adresu vaše web stranice i drugo?
Moja e-mail adresa je: aurelius777@gmail.com a adresa moje web stranice je: http://www.zlatkolukic.com/
Osim toga, krajem prošle godine objavio sam svoja tri već objavljena romana na stranici: http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php i oni koji žele mogu apsolutno besplatno preuzeti moje romane s te stranice:
Posrtanje knjige: http://www.digitalne-knjige.com/001/lukic/
Karađoz: http://www.digitalne-knjige.com/001/lukic2/
Kino Bosna: http://www.digitalne-knjige.com/001/lukic3/
Insert iz mog romana "Katarza" na: http://www.orbus.be/proza/proza_31.php
Jedan esej: Geneza Bošnjaka: http://www.camo.ch/geneza_bosnjaka.php
itd, itd...
Čitajući vaše romane jasno je da vas je kao književnika od 90-tih godina, pa nadalje ponajviše obilježio i potresao rat u BiH. Zašto je to tako?
Veći dio svog dosadašnjeg života živio sam u BiH.
Mada sam rođen u Zagrebu, ja i BiH doživljavam kao svoju domovinu.
I sad zamislite kako je to kad vam idioti oduzmu domovinu.
Kad vam poslije tridesetisedam godina netko kaže da ste persona non grata u svome gradu, u Banjaluci, da ste listi na odstrjel jer ne mislite kao "demokratska" većina, kad shvatite da vam život i djelo ne vrijede više od pišljiva boba, onda je bolje otići i nastaviti pisati i pisanjem iskazati svoj revolt protiv onih koji su te na prefrigan način natjerali da odeš.
I kako onda ne bi pisao o tim godinama.
U svojim romanima vrlo često se vračate u povijest tražeći u njoj odgovore na sadašnja i buduća zbivanja. Mislite li da je to moguće?
Znate, Santayanino pravilo kaže: "Onaj tko ne poznaje svoju povijest osuđen je da mu se prošlost ponovi."
Ono označava princip spoznaje i učenja kako pojedinca tako i naroda njihove povijesti.
Pravilo je kasnije preformulirano u drugu maksimu: "Narod koji ne zna svoju povijest osuđen je da mu se ta povijest ponovi." Pravilo je iz knjige "Rezoni života" koju je 1906. objavio španjolski filozof i književnik Jorge Agustín Nicolás Ruiz de Santayana y Borrás, u SAD poznat kao George Santayana. Nema ničega u sadašnjosti što se ne može već objasniti s bivšim događajima. U svojoj biografiji naveli ste podatak da ste pet puta izbjegli regrutacija u vojsku RS. Smijemo li se mi obični ljudi ponašati tako? Smijemo li upotrebljavati vlastiti razum i ne odazvati se ratnom zovu svemoćnih političara?
U Banjaluci je bila prava hajka na ljude kako bi se poslali na front u Hrvatsku, tj. Slavoniju.
Oni koji su znali razmišljati svojom glavom, koji su poznavali povijest i čitali vijesti između redova znali su da nemaju nikakve potrebe ići ratovati u Hrvatsku jer Hrvatska nije napala BiH nego je i sama bila napadnuta.
Jesu li bombe padale na Beograd? Nisu. A na Zagreb? Jesu. Pa tko ih je ispalio?
Nisu Hrvati sami napadali svoj glavni grad.
Ma gdje da se nađem, ako bi se slično ponovilo, opet bih eskivirao regrutacije.
Nisam komunist (nikad nisam pripadao ni jednoj stranci), ali sam suglasan s Lenjinomovim stavom da postoje pravedni i nepravedni ratovi - pravedni su obrambeni.
Svaki narod ima pravo braniti svoju slobodu od onoga tko ga napada.
Uostalom ja sam pisac i vrlo sam otvoreno i jasno pisao protiv agresora pišući za nekoliko bosanskih novina u skandinavskoj dijaspori a i za europsko izdanje "Oslobođenja".
Da li vam je danas žao što zbog tuđih interesa niste prolijevali krv nevinih i da li biste i danas u sličnoj situaciji izabrali takvu vrstu građanskog neposluha?
Mogu ponoviti ono što sam davno napisao.
Postoje ljudi koji su lovci, koji su vični pucanju i koji smatraju da se samo oružjem može doseći mir.
Ali postoje i oni drugi ništa manje sposobni koji mogu svojim riječima, glazbom, slikom, filmom mobilizirati svijest onih koji se još nisu odlučili na revolt.
U svemu tome građanski neposluh je blaža formulacija, rekao bih Gandijevska, pasivna.
A ja sam ipak za akciju; jer pisanje jeste akcija.
S dolaskom "demokracije" i rata odlazite Švedsku i Norvešku te postajete pisac u izbjeglištvu. Možete li nam ukratko opisati tu fazu svog života ? Što ste sve korisno naučili ili što vam se nije svidjelo?
U egzilu sam upoznao nekoliko hiljada ljudi.
U nekom normalnom životu, da nije bilo rata ne bih ih nikada upoznao.
Prije rata sam proputovao skoro cijelu Europu, upoznavao narode i države.
Prije toga sam proputovao cijelu eks-Jugoslaviju.
Tad u izbjeglištvu sam upoznao sav jad bosanskog mentaliteta. Bosanski narod, pri tom mislim na običan svijet, puk, a ne na narod u nacionalnom smislu, je vrlo, vrlo politički nepismen, zaostao, primitivan.
To je poražavajuće i ostat će poražavajuće još puno godina.
Prije rata su glasali za nacionalne stranke, a na žalost daju svoj glas i dan danas, petnaest godina poslije rata.
To znači da se u svijesti ljudi ništa nije promijenilo jer su političke analfabete.
I dalje naci(onali)stički pastiri vode svoja stada i manipuliraju njima kako žele.
A pisati u izbjeglištvu je iluzoran posao jer izbjeglice vrlo, vrlo malo čitaju.
Bosanski pisac nema svoju publiku u izbjeglištvu, a pisac treba imati svoju publiku jer u protivnom, pitam se; kome piše osim sebi?
Pisac mora biti na svom govornom području inače je mrtav za pisanje.
Imam sreću što sam svoje prve knjige (samizdate) prodavao putem Interneta i velika većina mojih čitatelja mi se javila te sam stekao neki sud o mišljenju moje čitateljske publike.
Više puta ste se vraćali u BiH, no kako i sami navodite "u zemlji koja je podijeljena između političara i tajkuna", niste uspjeli.
Kako objašnjavate tu činjenicu? Vraćao sam se u BiH jer sam želio vjerovati da je nastupilo neko novo doba.
Doživljavao sam to romantičarski, idealistički jer sam mislio da će nastupiti socijalna klima kakva je bila poslije pobjede partizana nad fašistima u II. svjetskom ratu.
Naravno, to je bila moja iluzija.
Vidio sam ono čega nema u BiH.
Korumpirani političari i tajkuni su nažalost bosanska stvarnost, a to je moguće opet zato jer su narodi BiH zatvoreni u svoje nacionalne torove i jer ih njihovi pastiri vješto huškaju jedne protiv drugih.
U BiH ne može nitko uspjeti ako ne pripada nekoj nacionalnoj stranci, a najopasniji su oni koji ne pripadaju ni jednoj, kao ja, jer stranački opredijeljen mozak se odmah pita: čiji je on kad nije ničiji? Tko mu je poslodavac; CIA, Mossad, MI-6?
Iz vaših djela vidljivo je da vam najviše nedostaje Banjaluka. Odakle ta magična veza između vas i Banjaluke?
Banjaluka nije velik grad, nije star grad, ali je bio moj dragi grad.
U Bosni se kaže: "Bog je stvorio sela, a ljudi gradove".
Seljaci (u pejorativnom smislu), bolje rečeno u bosanskom slengu - papci, šumnjaci, ne znaju što je grad.
U Banjaluci sam proveo najljepše godine svoga života, imao prijatelje svih nacionalnosti.
Grad čine prvo ljudi (mislim na njihov gradski mentalitet), a čine ga i građevine.
U Banjaluci više nema Banjalučana.
Kad god sam bio poslije rata u Banjaluci, ni jednom nisam sreo više od jedne ili dvije poznate osobe.
Sve su to "neki novi klinci" koji su došli sa planina.
Mene ne interesira što su i oni došli odnekud jer ja sam prvi otišao, da mene i druge nije protjeralo - ne bi gdje ti novi klinci mogli doći.
A nema ni građevina. Nisam nikakav vjernik, ali u Banjaluci je porušeno šesnaest džamija i šest crkvi i samostana. Dakle nema tih građevina u koje su išli ljudi.
Pa pitam se kakvi su to drugi "ljudi" koji ruše kuće Božje?
Kad smo već kod Banjaluke mogli bismo spomenuti i "Prognani grad", zbirku prezimena poznatih Banjalučana u dijaspori. Odakle vam ideja za takvo što i nije li i to odraz vaše nostalgije za Banjalukom kakva nažalost više ne postoji?
Nitko od navedenih u tom popisu ne bi napustio Banjaluku da nije bio prinuđen na to.
Etničko čišćenje u Banjaluci "kao" nije službeno postojalo, ali su ga vlasti od 1991.-1995. perfidno i sistematski provodile i nastojale u tome tako da je svoj grad moralo ostaviti hiljade građana iz desetak raznih nacionalnosti.
Ipak najviše je protjerano Bošnjaka i Hrvata. Cinični ljudi mogu reći da su oni samoinicijativno otišli u izgnanstvo. Ne, oni su bili prisiljeni na to. A prisila takve vrste, koja narušava osnovno ljudsko i ustavno pravo (pravo na nacionalno i vjersko opredjeljenje, jezik i kulturu) odlika je nenarodnog, nacističkog režima koji favorizira svoj "čisti", etnički prostor.
Pitam se po čemu su familije iz popisa bile "nečiste": po imenu, vjeri, naciji, tradiciji? Smetali su im Bošnjaci zbog džamija, pa su ih sve porušili. Smetali su im Hrvati pa su rušili i crkve i samostane. Smetala im je zelena boja. Mogli su sve zgrade u gradu prefarbati, ali Vrbas nikada neće prefarbati - on ću uvijek ostati zelen i sjećat će ih da su u Banjaluci živjeli i Bošnjaci. Današnji "Banjalučani" smatraju da grad čine građevine. Ne, grad ne čine samo građevine, nego i ljudi, a ti ljudi su bezdušno protjerani. Dosad sam sakupio ukupno 1603 prezimena. Ali pri tome treba imati na umu da nije samo jedna obitelj imala neko prezime; uvijek je više porodica imalo isto prezime. Osim toga, ako se uzme neki prosjek - da je svaka obitelj imala samo tri člana onda se broj prognanih utrostručuje, ali ja bih prije rekao da se učetverostručuje. Nije u pitanju samo nostalgija. "Prognani grad" je moj protest protiv nacizma u BiH. Nakon neuspjelih povrataka u BiH odlazite u Split i tu počinje vaš književni uspjeh. Zašto baš Split i što je pomoglo da u njemu nađete davno izgubljeni mir?
Moj egzodus iz Banjaluke je odiseja: Švedska, Norveška, Njemačka, Nizozemska, BiH.
Eh, poznaju me mnogi europski kolodvori, aerodromi.
Cijelo to vrijeme sam upijao život u sebe, nastojao pisati, ali nisam bio zadovoljan napisanim.
Ja sam od onih ljudi koji svoj rad i uspjeh voli i želi podijeliti s bliskom osobom.
U Splitu me je zadržala jedna Dalmatinka, s kojom dijelim sve. Moja Ivana mi pomaže maksimalno. Daje mi savjete, dobar je kritičar mojih tekstova, a i radi mi likovna rješenja naslovnih stranica mojih knjiga. Čovjek najbolje funkcionira kad voli i kad je voljen. Od tada sam napisao u relativno kratkom periodu nekoliko knjiga s kojima sam zaista zadovoljan. No, kad smo već kod BiH recite nam i što mislite o trenutnom stanju bosansko - hercegovačke književnosti. Postoje li u BiH talentirani i kvalitetni pisci? Koliko je tamo u današnjem trenutku važna nacionalna opredijeljenost, a koliko kvaliteta pisanog uratka?
Najveći dio bh književnosti je još pod utjecajima rata, obrađuju se ratne i poratne tematike.
Ja sam sa svoja četiri romana elaborirao to i ne želim se više vraćati tome.
Naravno da u BiH postoje vrlo kvalitetni pisci, jer ipak, multikonfesionalni život mora pridonijeti razvoju kvaliteta budući je uvijek prisutna uzajamna interakcija među njima.
Ne bih nikoga isticao, a vrijeme će dokazati tko je najbolji.
Ipak, mada postoji udruženje bh pisaca osjeća se da neki pojedinci vuku na svoju stranu. Takvi "pisci" nisu pisci. Jer pisac, književnik je osim estetske i kozmopolitska kategorija.
Ja bih pri tom spomenuo i jedan fenomen: pisci bh dijaspore kao da ne postoje za pisce koji žive u BiH. Godinama se već održava susret pisaca iz bh dijaspore u organizaciji Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice.
Zar ne bi o tome trebalo voditi računa Ministarstvo kulture BiH i Društvo pisaca BiH?
Njih kao da ne interesira stotinjak pisaca koji pišu o svojoj domovini, ali nisu u njoj.
To sve je potvrda moje teze da danas u svijetu postoje dvije BiH; jedna je matica, domovina, a druga je dijaspora.
Nedavno je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice izdalo publikaciju "Ko je ko u dijaspori" u dva dijela; pisci i znanstvenici. Ni znanstvenici kao ni pisci nisu baš dobrodošli u BiH.
Dosad ste objavljivali poeziju, romane, novele, pripovijetke, drame, pisali ste čak i filmske scenarije i stoga vam moramo postaviti i pitanje što ste vi zapravo, odnosno u kojem književnom žanru ponajprije nalazite sebe ?
A priori sam pripovjedač. To je moja prava forma.
S druge strane svaki moj roman je skup pripovjedaka tj. poglavlja, epizoda. To je pitanje forme. Svaka tema se može obraditi kao priča, roman, drama, pjesma, scenarij. Ovisi o momentalnom raspoloženju i izazovu.
Katkad mislim da je prošlo vrijeme romana. U današnjem svijetu čovjek više nema ni živaca ni vremena čitati roman od tristotine stranica.
Radije će čitati priče. Može ih čitati dok u metrou ide na posao i vraća se s njega.
Jedan od razloga za objavu ovog intervjua je i objava vašeg romana "Bosanski trokut", na portalu www.digitalne-knjige.com. Da li bi nam mogli reći nešto više o toj knjizi?
"Bosanski trokut" je moj labuđi pjev Bosni.
Taj roman je moj oproštaj s onom Bosnom koju sam volio, onom mojom Bosnom koja je pripadala Bosancima i Hercegovcima, koja je bila paradigma suživota. Roman nije nimalo patetičan, dapače, pun je verizma, ali na kraju ostaje jedan bolan osjećaj poslije čitanja.To je citat jednog mog čitatelja.
Roman sam napisao da se vidi što je Bosna nekad bila, da se ne zaboravi ta ideja Bosne koja je opstajala stoljećima.
Ali, pisac nije pozvan da mijenja svijet, on može samo naglasiti ono što je vrijedno vidjeti u svijetu.
Jedan ste od prvih književnika s ovih prostora koji su uočili i prihvatili neke od prednosti digitalnog izdavaštva u odnosu na klasični tisak. Možete li nam reći nešto više i o tome?
Takav sam da uvijek prihvaćam nove ideje.
Od ranije sam znao ići na gutemberg.org, a pojava stranice digitalne-knjige.com me je iskreno oduševila.
Knjiga postaje sve skuplja, a potencijalni čitatelji sve siromašniji.
Zato je knjiga za neke postala luksuz, a za one koji imaju dovoljno ona je ostala potreba.
S druge strane informatika je razvalila više medija i postala konkurent i žurnalistici i kinu i kazalištu i glazbi.
Ja još uvijek više volim čitati knjigu koja mi je u rukama, ali nemam apsolutno ništa protiv digitalizacije književnosti. Jedan primjer; u Banjaluci sam morao ostaviti svoju biblioteku od 4000 knjiga. Mati mi je povremeno slala neke knjige, najdraže. A da je tad postojala digitalna knjiga, mogao sam ih sve iznijeti sa sobom na jednom memory sticku.
Doduše te moje knjige je moja majka prodavala i tako preživjela tri godine rata...
Na vašoj web stranici pronašli smo i vrlo duhovito napisane upute o tome kako postati uspješan i čitan pisac. Što za vas u sadašnjem trenutku znači biti uspješan i čitan pisac?
Čitan pisac ne mora biti uspješan, dakle ne mora imati neka priznanja, može jednostavno biti čitan od neke populacije. To je recimo Judith Kranz. Ona je vrlo čitana, ali nije priznata kao književnica jer piše tzv. šund.
S druge strane ni uspješan pisac ne mora biti čitan.
Njega može kritika kovati u zvijezde, ali može biti vrlo nečitljiv za veću čitateljsku publiku. Recimo Franz Kafka.
Ali, uspješan i čitan pisac to je prava kombinacija, to predstavlja književnika koji kontinuitetom svoga rada i priznanja garantira čitatelju očekivani estetski doživljaj.
Reći ću nešto što će nekima zvučati bogohulno. Kad se pojavio Paulo Coelho sa svojim romanom "Alkemičar" požurio sam ga pročitati. Pročitao ga za dva i pol sata i ostao sam nedodirnut. Ništa me nije dojmilo u tom romanu. Ponovo sam ga pročitao poslije nekoliko mjeseci. Opet isti nedoživljaj, zapravo na kvadrat. Pročitam kritike, u njima ništa konkretno kao ni u romanu. Počnem oprezno pričati s prijateljima po peru i oni mi stidljivo priznaju isto što i sam mislim: čovjek je prodao svoj zajednički nazivnik - latinoamerički književnik - na koji se prava publika palila od vremena Borgesa, Márqueza, Cortazara, Llosa, Allende. Pročitam poslije sve što je prevedeno i opet ništa, tek osrednje. Ali to je stvar reklame. Prije desetak godina svaki estradni pjevač i nogometaš je navodio da mu je omiljeni pisac Coehlo. U istom tekstu spomenuli ste i vaša iskustva s izdavačima. Da li bi i našim čitateljima mogli reći nešto više o tome?
Osnovno je pitanje: tko postoji zbog koga?
Da nema pisaca ne bi bilo ni izdavača. Ali izdavači misle da pisci postoje zbog njih, smatraju se bogomdani i tu je u pitanju zamjena teza.
Većina izdavača su obični trgovci i žele profit, a pisca smatraju proizvođačem koji je u njihovoj službi. Najveći izdavači u BiH, a i Hrvatskoj daju samo 25% piscu od cijene knjige u knjižari. Pa to je sramota i nepravda.
Izdavači dovoljno dobro žive od objavljivanja knjiga na koje ne moraju plaćati autorske honorare (Shakespeare, Dostojevski) i jer se oni uvijek moraju doštampavati budući su na popisu školske lektire.
I ni to im nije dovoljno, nego kradu pisce koji ulažu najbolji dio sebe da bi napisali knjigu i tu svoju ljepotu ponudili svijetu.
Jedan broj izdavača su obični lopovi i prevaranti. Zapravo, oni bi jednako dobro prodavali i kupus i ljudsko tijelo jer su mešetari. Oni odlično osluškuju šapat tržišta i znaju ono što treba ponuditi masi koja opet nema svoje kriterije i uzima sve što joj dođe pod nos.
Jedno od pitanja koje ponajviše zanima obične i neupućene ljude je može li pisac od pisanja živjeti. Točnije mogu li pisci koji žive u malim sredinama i tržištima poput ovih naših pisanjem zaraditi za život.
U eks-Jugoslaviji samo su Miroslav Krleža, Ivo Andrić i Branko Ćopić živjeli od pisanja.
Danas je malo bolje; u Bosni ne znam da živi itko samo od pisanja, u Hrvatskoj žive od pisanja Miro Gavran, Ante Tomić i Miljenko Jergović. U Srbiji živi Duško Kovačević. Vrlo je teško živjeti samo od pisanja jer je posao književnika slabo plaćen. Ali tako je bilo uvijek na ovim prostorima. Kultura se ne cijeni, ne plaća, ali se zato nekultura dobro plaća - pri tom mislim na estradu i novokomponirane pjevače. Primijetili smo da se u posljednje vrijeme osim romana bavite i izdavanjem knjiga o obiteljskim stablima ili rodoslovima ("Bosanski rodoslovi", "Hrvatska rodoslovlja", "Book of Kings"), zbirkama poslovica, i izreka ("Bosanska sehara", "Eponimi", "Latinske izreke").
Možete li nam reći nešto više i o tome? Sve mi se čini da sam u bivšem životu bio neki kroničar, dijak na dvoru nekog siromašnog bosanskoga kralja i da budući nisam dovršio svoj posao u toj inkarnaciji nastavio sam ga u ovoj.
Ljudi pojma nemaju koliko se stvari dozna kad se proučava jedna obitelj, dinastija, epoha. Čovjek uroni u to doba, upozna njihove živote, afinitete i animozitete, spozna kako se varljivo "veliki" ili vrlo maleni bili oni koji su kao kraljevi ili plemići vodili svoj narod.
I "Bosanski rodoslovi", i "Hrvatska rodoslovlja" su kod izdavača, a kad budu objavljena bit ćete upoznati. "Book of Kings" je ogroman atlas svih kraljevskih dinastija od antike do danas.
Započeo sam s faraonskim Egiptom, pa preko Rima, kalifata i Bizanta obuhvatio sam sve monarhije do današnjih dinastija koje vladaju, ali i one koje više nisu na vlasti.
Cilj mi je bio sakupiti sve relevantne dinastije na jednom mjestu jer takva knjiga još ne postoji u Svijetu.
S druge strane leksikografska ambicija me je spopala kad sam se našao u izbjeglištvu. Upoznavao sam ljude i čuo njihove poslovice iz svih dijelova BiH. Shvatio sam da je to jedinstvena prilika da sakupim izreke i fraza iz cijele BiH jer ti ljudi koji su ih govorili, umrijet će, neće ih nitko zapisati i cijelo to narodno blago će propasti.
Zato sam, da se otkine od zaborava ono što narod čini narodom zapisao sve one poslovice u "Bosanskoj sehari". Kod izdavača mi je drugo izdanje koje je obogaćeno sa 3000 novih natuknica.
Za eponime sam se zagrijao jer sam shvatio da oni nose u sebi isto tako nešto što se ne treba zapostaviti ni zaboraviti. Prvo sam "iz glave" zapisao i objasnio 600 eponima da bi kasnije izlistavanjem više od stotinu knjiga sakupio ukupno 5300 natuknica i po njihovom šarenilu to je sad prava mala enciklopedija znanja. I "Eponimi" su kod izdavača.
A budući sam veliki ljubitelj latinskog jezika i epohe antičkog Rima zapisivao sam godinama sve one izreke na koje sam nailazio u knjigama. I uočio sam da mnoge od njih imaju svoj ekvivalent u jezicima koji se govore u BiH, pa sam uz prijevod latinske sentence stavio i našu odgovarajuću poslovicu.
Možete li nam otkriti vaše planove. Radite li na nekoj novoj knjizi? Pripremate li objavu nekog zasad neobjavljenog materijala?
Radim na scenariju za tv seriju, ismijavam (s)lijepu našu povijest od koje ništa nismo naučili. Radim na jednom romanu koji je zamišljen kao omnibus-roman, ali ne smijem više reći o tome. Nekome je možda dovoljan naslov da nasluti o čemu se može raditi: "Ponoćni rituali u hramu snova".
I za kraj nam recite da li ima nešto važno što ste posebno željeli naglasiti, a da vas ja to nisam pitao ?
Nekome se može činiti da sam ogorčen na sve okolnosti u kojima se našao ovaj moj život. Jesam djelomično jer je na ovim prostorima pomjeren smisao pravih ljudskih vrijednosti.
Ne cijeni se rad, čovjek, ljudski napori za napretkom, tolerancija, kvalitet, a cijene se sve njihove suprotnosti.
Ali zato postoje dvije stvari koje spašavaju svijet: umjetnost i ljubav.
Kreativan duh može naći spas u svome radu i ispoljavanju ljubavi prema osobi koja ga voli.
To obećava uspjeh i daje ljepotu sutrašnjem danu.
Razgovarao i objavio: Nenad Grbac | ||||||||||
| Copyright © Zlatko Lukić 2008. All Right Reserved ® | ||||||||||