Dinastija Kotromanić

Dinastija Vukčić - Hrvatinić

Dinastija Hranić - Kosača

Dinastija Pavlović

Dinastija Sokolović

Dinastija Gradaščević

Dinastija Rizvan begović

Hrvatska

Srbija

Crna Gora

Slovenija

Rimsko Carstvo

Bizantsko Carstvo

Bugarsko Carstvo

Ugarska Kraljevina

Tursko-tatarske imperije

Habzburška Monorhija - Austro-Ugarska Monarhija

Sveto Rimsko Carstvo i Njemačko Carstvo

Italija

Kraljevina Velika Britanija

Rusko Carstvo

Ovakva knjiga do sada nije postojala u BiH. Osim toga, uvijek su se vrlo teško mogle naći knjige iz domena povijesti koje u sebi sadrže i životopise i rodoslovne karte znamenitih ličnosti. U školama BiH od 1918. do 1992. na nastavi povijesti najčešće su spominjana samo dva bosanska vladara; Kulin ban i kralj Tvrtko, a i za njih je tvrđeno da su ili Srbi, ili Hrvati. Kao učenik sam se čudio kako je moguće da je naša domovina mogla imati samo dva vladara. To je probudilo moju želju da počnem izučavati bosansku, a kasnije i svjetsku povijest. Bosanska historiografija u čitavom XX stoljeću nema ni jednog jedinog djela u kojem se mogu naći rodoslovne karte bosankih vladara. A danas, više nego ikad prije ukazala se potreba za izdanjima takve vrste. I s Istoka i sa Zapada mnogi su skloni reći i to uporno tvrde - da je BiH vještačka tvorevina, da nikad nije postojala kao samostalna država. Time sistematski negiraju njenu tradiciju i etnički identitet nacija u njoj: Bošnjaka, Hrvata, Srba, Židova i ostalih. Da se uvidi kako BiH nije "repa bez korijena", da bi se ispunio taj povijesni vakum, autor je odlučio sačiniti ovu knjigu koja bi barem donekle pokazala tko je i kad živio u BiH.

Knjiga je namjenjena običnom čitatelju, kao i pasioniranim ljubiteljima povijesti, učenicima i studentima. Sastoji se iz dva dijela. Prvi dio je tekstualni a i on je dvodjelan; u prvom dijelu je kratak osvrt na povijest BiH od ranog srednjeg vijeka, uoči dolaska Slavena na Balkana pa da oklupacije Bosne od Austro-Ugarske, kada velikaške obitelji gube svaku moć. Drugi dio su životopisi bosanskih vladara i velikaša Bosne od XII - XIX stoljeća.

Drugi dio knjige je Atlas u kojem su grafički prikazane rodoslovne karte, a i taj dio ima svoj predgovor. U prvom dijelu Atlasa su bh rodoslovne karte. U drugom dijelu su uvrštene rodoslovne karte svih onih nacija i država koji su imali utjecaj (pozitivan ili negativan) na politički, kulturni, privredni i vjerski razvoj BiH. Zato su zastupljeni rodoslovi: Arpadovaca, Osmanlija, Habzburga, a i drugih, danas moćnih dinastija i država. Kronološki, započeto je sa carskim Rimom, a  natavljeno s Bizantom (jer je u doba postojanja te države na Balkanu u XII stoljeću nastajala bosanska država), a završeno je s XX stoljećem. Obrađeno je preko trideset država (od kojih danas neke ne postoje) na stotinu dvadeset rodoslovnih karata, šest popisa i dvije usporedne kronološke table.

Pošto je pisanje povijesti najčešće kompilacija, tako je i ovo djelo plod "kopanja" po knjigama. U svakoj knjizi koju sam konsultirao ima ponešto, ali ne i dovoljno. I ni u jednoj nema sve na jednom mjestu. Na primjer, renomirana trotomna Hammerova "Historija Osmanskoga carstva" nema ni jednog jedinog rodoslovnog stabla, a slavna "Povijest Svijeta" njemačkih sveučilišnih profesora ima samo tri vrlo uproštena rodoslovna stabla. Stoga je ova knjiga sinteza iskustava i spoznaja kako drugih autora od kojih je pisac ovih redova učio, tako i samog autora. Važno je naglasiti da su osim bosanskih svi ostale rodoslovne karte pojednostavljene kako bi se čitatelj lakše snalazio u njima. I pored toga čitatelju nenaviknutom na čitanje rodoslovnih stabala u početku će biti teško, ali slijedeći uputstva da pogleda strelicom (R) sa skraćenicom naznačen drugi rodoslov, čitatelj će ući u beskrajni labirint prošlosti i dinastijskih i obiteljskih veza.

Može se reći da su oduvijek sve kraljevske, a i dinastije visokog plemstva nastojale biti jedna velika familija, klan, u kojem bi njihova obitelj bila vodeća. Miješali su se toliko jedni s drugima tako da ni jedan jedini današnji član neke kraljevske obitelji ne može reći da je na primjer; "čisti" Austrijanac, Englez, Španjolac, Italijan ili Rus. To je i jedna od poruka ove knjige: već dugo nema etnički "čistih" nacija, a ni država. U želji da osvježe svoju "nečistu krv", jer zaista je bilo mnogo brakova između rođaka u drugom i trećem koljenu, europski kraljevi imaju puno više tuđe i samo po koju kap svoje, domicilne, nacionalne krvi. Ipak vrlo je primjetan upliv germanske krvi u skoro svim dinastijama Europe.

Zašto bi kraljevske dinastije trebale biti interesantne i danas kad kraljevi, barem u Europi više nemaju nikakvu vlast? Nekad su kraljevi i njihove obitelji krojili sudbinu i karte Europe i Svijeta. Te dinastije provodile su tu praksu čitava dva milenija. Zato je nemoguće da ništa nije ostalo u današnjem svijetu od te milenijske tradicije u politikama Engleske, Francuske, Njemačke, Austrije, Rusije i drugih. Današnje stanje stvari samo je jedan specifičan odraz stoljetnih i milenijskih ambicija istih onih nacija i država koje su određivale tok i smijer povijesti. Svi današnji potomci "plave krvi" zauzimaju visoko mjesto u europskoj, dakle i svjetskoj diplomaciji. Djeca današnjih kraljeva (čak i onih koji nisu na vlasti) studiraju vrhunska sveučilišta i sutra će postati zajedno sa svojim starijim rođacima arhitekte New Age-a tj. Novog Svjetskog Poretka. I dalje će kao sive eminencije u svojim moćnim lobijima krojiti sudbinu ove planete kroz velike bankarske korporacije, multinacionalne kompanije, rotary klubove, Lionse i masonske lože. Dakle aristokracija i dalje vlada i dirigira svjetskom politikom, privredom, kulturom i religijom.

Nažalost, greške u ovakvom poslu uvijek su moguće tim više što u historiografiji svako vuče na svoju stranu. Osim toga, imena istih osoba različito se pišu i to stvara malu zabunu. Ako se neka ličnost u latinskim povijesnim izvorima zove Ioannes, kod Hrvata se naziva Ivan, u knjigama Srba, Bizanta ili Rusa zove se Jovan - zatim, Englezi ga zovu Džon (John), Francuzi Žan (Jean), Španjolci Huan (Juan), Italijani Đovani (Giovanni), Nijemci Johann, Skandinavci Johan, Česi i Poljaci Jan, Mađari Janjoš (Janós) itd. Zato se autor odlučio da imena osoba piše fonetski; kako se izgovaraju na bosanskom jeziku.

Uz sve to postoje i veliki problemi u godinama. Događa se da u tri važna izvora piše jedna godina, a u četvrtom izvoru, jednako relevantnom, stoji sasvim druga godina. Rukovodio sam se učestalošću činjenica koje se najčešće javljaju kod nepristranih autora, pa sam podatke koji se najčešće javljaju uzimao kao mjerodavne. Zbog svega gore navedenog ovakav se rad katkad može smatrati na neki način nedovršenim. Molim čitatelje da uvaže ovo.

U Aneksu 2. Atlasa rodoslovnih karata uvrstio sam nekoliko već urađenih karte dinastija iz svojih rukopisa "Book of Kings" (sve europske i bliskoistočne dinatije od staroga Egipta do današnjih dana) i "Najveće dinastije svijeta" kako bi čitatelj stekao što kompletniju sliku razgranatosti svih tih vladajućih obitelji i njihovih uzajamnih bračnih (čitaj: političkih) veza.

U prvom dijelu Atlasa zatupljene su prvo bosanska kraljevska dinastja Kotromanići, zatim visoko plemstvo Bosne: Hrvatinići, i Huma (Hercegovine): Pavlovići, Kosače. Iza njih su tri najvažnije dinastije u turskom periodu: Sokolovići, Gradašćevići i Rizvanbegovići.

U drugom dijelu Atlasa su sve one države i dinastije koje su neposredno utjecale na Bosnu i Hercegovinu. Nije u pitanju samo povijesni razvoj, nego politički, kulturni, vjerski i ekonomski razvoj, nego i stagnacija i nazadovanje BiH koja je bila okupirana od nekih država.

Prvo su obrađene susjedne države. Država s kojom BiH ima najdulju granicu je Hrvatska i samim tim velik je uzajamni utjecaj jedne na drugu koliko zbog egzistencijalnih migracija toliko zbog razmjene dobara. Prije postanka srednjovjekovne bosanske države na prostorima BiH je egzistirala Hrvatska srednjovjekovna dražava i u doba kralja Petra Krešimira IV skoro je sva ulazila u njen sastav. Izumiranjem loze Trpimirovića i zbog Pacte Convente iz 1102. godine Hrvatska najveći dio svoje državnosti i ugarski kraljevi postaju i hrvatski. Međutim u Bosni je ostao onaj katolički puk koji je živio tu i prije. Zbog toga je i prisutna katolička crkva u Bosni prije pojave Crkve Bosanske. Tokom postojanja bosanske države čitavo vrijeme su hrvatski velikaši na njenom tlu imali svoje posjede i aspirirali da zagospodare čitavom zemljom. Ipak, Bosna ma kako slaba bila ipak nije dugo ostajala pod patronatom hrvatske vlastele jer je u njoj uz relativno nemoćnog kralja ojačala bosanska vlastela koja je nastojala ne dopuštati infiltraciju katoličkog utjecaja tim više što su bosanski plemići bili zaštitnici Crkve bosanske. U kasnijem periodu, u doba osmanske vlasti dobar dio bosanske vlastele je ratovao po Hrvatskoj, a i obratno.

Druga susjedna država je srednjovjekovna Srbija koja je čitavo vrijeme svog postojanja bila glavni slavenski konkurent Bosni na Balkanu. Neko vrijeme je vladala dijelom Bosne, a nastojala je polagati pravo na Bosnu i svojatati je samim time što je isticala da je kralj Tvrtko okrunjen za kralja u Mileševu u Srbiji, a ne u Milima kod Zenice kako je i bilo. Srbija je u progonima bogumila poistovjećivala s njima Crkvu bosansku i nastojala staviti pečat hereze na Bosnu. Činjenica je da je pravoslavni živalj živio u istočnom Humu, ali on je bio samo vjerska odrednica za stanovništvo, a ne i narod, a pogotovo ne nacije u političkom suvremenom smislu. (To je stoga jer u srednjovjekovnoj Bosni nije postojala narodnosna svijest o etničkoj pripadnosti nekoj naciji, postojala je samo vjerska opcija: krstjani, katolici i pravoslavci.) I u kasnijim epohama je Srbija svojatala Bosnu kao dio svog životnog teritorija pa je ta doktrina ostala aktualna i do današnjih dana.

Treća susjedna država je Crna Gora koja je bila vjenčanim vezama (čitaj: političkim brakovima isto ka Hrvatska i Srbija) vezana za kraljevinu Bosnu. Na njenoj teritoriji je Bosna izgradila nekoliko gradova a vojvode Kosače su imale dobar dio svojih posjeda u C. Gori.

Slovenija nije susjedna država s BiH, ali kao slavenska zemlja zastupljena je u ovom dijelu mada nikad nije imala svoju državu niti svoje plemstvo. Ipak značajna je za Bosnu zbog političko-bračnih odnosa bosanskih i njemačkih velikaša.

U drugom dijelu Atlasa zastupljene su zemlje koje su imale direktan ili indirektan utjecaj na BiH. Projahali su Bosnom i ostavili svoj trag u njoj: Iliri, Kelti, Grci, Rimljani, Huni, Vandali, Ostrogoti, Langobardi, Franci, Avari, Bizant, Ugari, Vikinzi, Englezi, Francuzi, Nijemci i Italijani, križari (iz svih navedenih država), te Tatari Turci, Čerkezi, Egipćani, Persijanci i Austrijanci.

Nekome se može učiniti čudnim što je ovaj dio Atlasa započeo sa starim, carskim Rimom. Činjenica je da se prva globalna civilizacija koja je imala utjecaj na razvoj čitave Europe pa i svijeta razvila u Rimu. Rim je bio taj koji je na području čitavog Balkana izgradio prvu cestovnu mrežu, izgradio gradove u tadašnjem smislu (koje su doduše osim drugih naraoda i Slaveni porušili) i ostavio niz materijalnih spomenika na osnovu kojih se može sa sigurnošću utvrditi da su upravo oni pokrenuli kotač povijesti naprijed. Na kraju da je od Rima u Bosni, na Drini ostala samo ona fatalna granica koja razdvaja dvije vjere to bi bilo dovoljno. Ostali su prvi putni pravci, terme, nekropole sa masom arheološkog materijala.

Druga velika sila i nasljednica Rima je Bizant (Vizantija) u čije doba dolazi do prvog naseljavanja Slavena na Balkan pa i u Bosnu. Slaveni su dakle okupirali Bizant jer ih je pokrenula velika seoba naroda. Dakle i Bizant je imao veliki utjecaj na razvoj Bosne, koliko u vjerskom, toliko i u opće civilizacijskom smislu. Ne treba zaboaviti da su Ćirilo i Metodije donijeli pismenost na naše prostore, a poznavanje pisma i pisanje je prvi preduvjet razvoja nekog društva. Osim toga tu su i ratovi koje je Bizant inicirao protiv Bosne i njene Crkve.

Treća sila je Bugarsko carstvo. Ono je, kako se to danas kaže izvozilo onu vrstu hereze koja se pogrešno kod romantičarskih povijesničara u BiH naziva bogumilstvo. Bugarska jeste izvozila bogumilstvo, ali u Grčku, Makedoniju i Srbiju, pa i dalje u Europu, ali, opet napominjem u Bosni je cijelo vrijeme postojala autohtona Crkva Bosanska koja je samo jedna varijanta, reformirana opcija katoličke crkve koja nije priznavala Vatikan.

Ugarska je u srednjem vijeku bila najveći neprijatelj banovini i kraljevini Bosni. Skoro da nema ugarskog kralja koji nije imao aspiracije prema Bosni jer je kroz nju vodio najkraći put do Jadrana i plovidbe koja povezuje tad sav poznati svijet. U zaista mnogobrojnim ratovima Bosanci su skoro uvijek uspješno odolijevali napadima Ugara i znali očuvati svoju malu državu.

Turska zauzima specifičnije mjesto u odnosu na ostale velike sile. Ona je osim što je bila okupatorska sila vremenom izvršila najznačajniju civilizacijsku metamorfozu u svijesti Bošnjaka i općenito svih Bosanaca. Prvo je srušila hiljadugodišnji Bizant, pa se u svojoj silovitoj ekspanziji usmjerila dalje na zapad, prema centru Europe. Na tom putu joj se našla jedna slabašna država koju su anadolski jahači projahali i pokorili takoreći za jedno ljeto. Međutim, ono što je najvažnije; došlo je do islamizacije, a to ne znači samo novu vjeru, nego i sve ono što ide uz nju: pismo, književnost, običaje, kuhinju, tradiciju, mentalitet. Zahvaljujući turskoj okupaciji (jer osvajanje svake zemlje je okupacija) Bosna se upoznala i sa vrijednostima Orijenta; doduše malobrojni, ali važni likovi iz prošlosti Bosne su se upoznali sa arapskom i perzijskom literaturom, sa znanošću, na kraju sa višim stupnjem higijene (koja nije nimalo nevažna u srednjem vijeku, a i inače); jer pet puta dnevno uzimati abdest je doista preventiva kakvu ne poznaju druge vjere i kulture. Međutim, čitavo vrijeme osmanske uprave u Bosni i pored toga što su pojedinci uspijevali doseći vrhunca turske hijerarhije običan narod je krvario u ime osmanske politike i to se negativno odrazilo na opći natalitet Bosne.

Sljedeća po važnosti je Austro-Ugarska monarhija koja je također svojom okupacijom donijela dvoznačne rezlutate. S jedne strane natjerala je stotine hiljada Bošnjaka na egzodus u Tursku, ali je donijela i europski duh kulture. Sve značajnije znanstvene zgrade u Bosni datiraju iz tog doba i još i danas se koriste. Ali ne smije se zaboraviti i to da je njena represivna politika inicirala atentat koji je automatski iskorišten kao povod za I svjetski rat u kojem su i te kako krvarili Bosanci svih nacija i vjera.

Njemačka je imala također represivnu ulogu u razvoju, tj. nazadovanju Bosne jer je ona kao vodeći spiritus movens germanskog prodora na Istok bila siva eminencija koja je dirigirala postupke Austro-Ugarske. Ne može se zaboraviti ni II svjetski rat jer je on produžena ruka pruske agresivnosti uokviren u nacizam.

Italija ima tri subjekta različitih djelovanja: prvi je Vatikan koji je nastojao djelovati na vjerskom, ali i političkom polju. U doba srednjovjekovne Bosne Vatikan je bio taj koji je podbadao Ugarsku, Veneciju i ostale da se pokrenu križarski ratovi protiv Crkve bosanske. Tu je i njegova borba za svaku dušu u Bosni jer misionarstvo je imalo velike napore; franjevci i dominikanci su nastojali u svoje vode usidriti što više ljudi iz Bosne. I kao što su mnogo godina kasnije pripadnici islamske vjere tvrdili da je Bosna isključivo muslimanska, tako je i Vatikan nastojao testamentom Katarine Kosače-Kotromanić dokazati da je Bosna katolička baština. Druga sila iz Italije je Venecija koja je bila vječni takmac na Jadranu s Dubrovnikom kojeg je Bosna uvijek podržavala. Zbog toga joj je Bosna uvijek bila trn u oku, a pogotovo onda kad je držala veliki dio jadranske obale i otoke. Treći su dinastija Savoj koja podržavala fašizam u okupiranoj Bosni preko koje je prolazila demarkacijska linija između Njemačke i Italije okupacione zone.

Francuska koja ima utjecaj na civilizacijski razvoj čitavog svijeta neposredno je imala svoj utjecaj i na Bosnu. Odjeci francuske buržoaske revolucije i njenih liberalnih ideja, stvaranje provincije Ilirik s kojom se Bosna graničila, stolovanje francuskog konzula u Bosni pokazalo je Bosni prvi put nešto drugačije od onoga što je do tad znala, Bosna je bar namirisala Europu l to nije ostalo bez traga u narednim vremenima.

Velika Britanija koja je dala veliku imperiju u Novom Svijetu imala je svoj utjecaj u Bosni naročito u drugoj polovici XIX stoljeća i od tad taj utjecaj ne popušta do današnjeg dana.

Rusija je posredno djelovala na Bosnu iz prostog razloga jer je bila dio zalogaja u tanjuru gladnog testamenta Petra Velikog, u želji da Rusija izađe na toplo more. Rusija je dobro znala za pravoslavni živalj u Bosni i na njega se oslanjala od I srpskog ustanka i kasnije. Uz to, na frontovima Rusije ostale su hiljade kostiju Bošnjaka u tursko-ruskim ratovima, a i u I svjetskom ratu.

Zbog svega ovoga, radeći na ovom rodoslovnom atlasu, uvrstio sam rodoslovne karte dinastija ovih država.

Atlas ima i dva aneksa. U Aneksu 1 dao sam rodoslovna stabla u kojima su prikazane rodbinske veze bosanskih vladara s drugim dinastijama, ali i uzajamne veze drugih slavenskih dinastija i onih koji su indirektno bili povezani s bosanskom prošlošću. Tu su i pregledni popisi kako bi se upotpunile neke karte koje je bilo nemoguće drugačije uraditi jer bi izgledale vrlo dugačke. Radi se o svim roditeljima, ženama i djecom osmanskih sultana.

U Aneksu 2 su rodoslovna stabla dinastija onih velikih europskih dinastija koje su vodile politiku Europe. Tu su date rodbinske veze austrijskih, francuskih engleskih dinastija i njihovih uzajamnih dinastijskih odnosa, savojska dinastija, burbonske veze unutar samih njih pa odnosi burbonske, savojske i habzburške dinastije. Može se naći i rodoslov Muhammeda a.s. i najveća islamska dinastija Abasidi koji su vladali u Bagdadskom kalifatu i dali Europi najveći kulturni doprinos. To je učinjeno stoga jer je vrlo poznat značaj Muhammeda, a Kalifat je bio glavni rasadnik i veza kulture u islamu i veza sa Zapadom (poznat je kontakt kalifa Haruna al-Rašida i kralja Franaka Karla Velikog).

Između ostalih, stavio sam namjerno i obiteljsko stablo predaka engleskoga kralja Henrika VIII na kojem se očito vidi kako se razvodnjavala krv njegovih predaka i zašto je on i pored šest žena imao samo troje djece, a i njih, najblaže rečeno, vrlo čudne: sin mu se rodio sa sifilisom koji je naslijedio od oca, kći je bila toliko krvoločna da je dobila nadimak "krvava", a Elizabeta I se rodila kao hermafrodit pa se zato nije nikad ni udala. Vrlo slično se to događalo i kod dinsatija Burbon, Savoj, Habzburg itd.

Na kraju tu su tu i velika bankarska carstva: Rotschilde, Rockefeller, te dinastija Saud i porijeklo američkih predsjednika jer oni danas dirigiraju svijetom, kako novcem, tako i naftom. Najinteresantnije je da je dvadesetak predsjednika USA imaju istog pretka u 24. koljenu unazad, a to je kralj Engleske Henry II. A pošto krv nije voda, a zapad ima dugu tradiciju stvaranja rodoslovlja, svi oni znaju da su jedan rod i rade za jedan isti, zajednički interes i cilj - vladanje cijelim svijetom.

Pretpostavljam da se velika većina čitatelja u BiH prvi put sreće sa genealogijom, pa je potrebno nešto reći o njoj. Genealogija (rodoslovlje) je pomoćna povijesna znanost kao što su heraldika (grboslovlje), veksilologija (izučava zastave), sfragistika (znanost o pečatima), paleografija (znanost o razvoju pisma), diplomatika (znanost o srednjovjekovnim poveljama).

Genealogija proučava porijeklo, razvoj i grananje obitelji. Od antičkog Rima patricijske su obitelji izrađivale rodoslovne knjige o svome katkada navodno božanskom porijeklu. Poznat je slučaj u povijesti da je rimski gens (rod) Julijevaca svoje porijeklo pripisivao od Eneja, trojanskog junaka koji je poslije trojanskog rata došao u Italiju, a hrvatski plemići Frankopani su nastojali dokazati svoje porijeklo od rimskog roda Frangepana. Genealogija se kao pomoćna povijesna disciplina osobito razvila u srednjem vijeku kad je po kanonskom pravu bilo zabranjeno sklapanje brakova između osoba određenog stupnja srodstva, a i zbog potrebe plemića da dokažu svoje plemićko porijeklo i time dobiju ili sačuvaju svoje feudalne privilegije. Uvedene su bile posebne dvorske rodoslovne knjige (najprije u Engleskoj u XIV. st. ), a plemići su izrađivali svoje rodovnike, u kojima se prikazivalo (često i izmišljeno) porijeklo i grananje članova njihove obitelji i to u obliku razgranatog drveta. Zbog toga su stare rodoslovne knjige i rodoslovne karte iz toga doba u velikoj mjeri netačne, lažne i izmišljene. Tek kritičkim pristupom genealogiji u doba prosvjetiteljstva nastoji se ispraviti ta greška i pokazati stvarno stanje stvari.

Da bi čovjek u BiH sastavio svoje rodoslovno stablo bar tri-četiri koljena unazad mora imati podatke iz matične knjige rođenih, matične knjige vjenčanih i matične knjigu umrlih. Za svaku osobu se treba navesti, ako ne datum i mjesto, onda bar godina rođenja, vjenčanja i smrti. U nedostatku postojanja matičnih knjiga katolička i pravoslavna populacija može otići u župne urede i tamo provjeriti datume bitne za svoje pretke. Matične knjige (kao i gruntovne - zemljišne) na području BiH se vode tek od okupacije BiH od strane Austro-Ugarske Monarhije 1878. Međutim, mnoge su knjige izgorjele u ratovima pa to može obeshrabriti čovjeka koji se upustio u avanturu sastavljanja svoje rodoslovne karte. Tada, a još bolje i prije toga valja naći najstarijeg člana svoje obitelji i pričati s njim. Sigurno je da ta osoba može znati neke podatke, barem imena i tko se za koga oženio ili udao. Zvuči nevjerovatno koliko stari ljudi pamte takve detalje i oni su pravi zlatni rudnik za sastavljanje rodoslovnog stabla obitelji. Takva osoba vas može uputiti na drugu osobu koja zna neko drugo krilo vaše obitelji i rodoslovni labirint postaje prohodniji, smisleniji. Katkad treba otići u drugi grad, ali sve se na kraju isplati ukoliko čovjek zaista želi napraviti obiteljsko stablo svojih predaka.

Međunarodni genealoški simbol za rođenje je zvjezdica ispred godine rođenja ? , dakle npr. *1895. što znači da se osoba uz koju stoji ovo rodila 1895. godine. Znak za vjenčanje je , npr. ?1920. a to znači da se ta osoba vjenčala (ili udala) te godine. Ako se neka osoba udavala više puta onda prije znaka ? stoji redni broj braka: 1.? , 2.? itd. Kad se zna i godina razvoda onda se piše kao razlomak: ?1920/38 što znači da je brak sklopljen 1920, a razveden 1938. Znak za smrt je za kršćane (katolike, pravoslavce, protestante) je ?, a stavlja se ispred godine koja označava godinu smrti, npr. ?1936. Za muslimane je simbol ?, a za judaiste (vjera Židova) ?. Svi simboli za rođenje, vjenčanje i smrt uvijek idu ispred godine i svi se oni, a i godine uvijek pišu manjim slovima nego imena i prezimena osoba na koje se odnose. Kad je u pitanju samo jedan potomak od roditelja onda se njegovo porijeklo povezuje s njima strelicom ? a ako ih je više, tada se crtaju linije. Prva vodoravna linija je iznad svih potomaka, a okomite, kratke linije koje izlaze iz te vodoravne crte upućuju na vezu između roditelja i djece. Ako djeca od jednog roditelja potječu iz više brakova onda se uz njihovo ime u zagradi stavi redni broj da se zna iz kojeg su braka: (1.), (2.) itd. Stablo se započinje s najstarijim poznatim pretkom bilo kojeg spola, s njegovim podacima rođenja, vjenčanja i smrti (ako se znaju mjesta, mogu se upisati), a završava se najmlađim članom. Zbog preglednosti rodoslovnog stabla treba paziti da svi članovi jedne generacije budu u istom redu.