Zlatko Lukić u svojim kratkim romanima aktualizira problematiku odnosa pisane i usmene riječi. Cjelokupna trilogija Bosanski trokut vrti se oko knjiga i odnosa prema njima. U njezinu se središtu, opravdano, nalazi roman Tajna knjiga koji pripovijeda o rukopisu što je sačuvan u malom broju primjeraka. Kružeći svijetom, on u sebi nosi pri-povijest Bosne, a ta pri-povijest jest onaj vezivni materijal koji nam posreduje viziju zemlje što se i u najtežim vremenima mogla i znala pokazati jedinstvenom u formiranju vlastitoga identiteta. Lukić kao književnik zadržava za sebe pravo utopijskoga predočavanja jednoga kontinuuma koji kao takav vjerojatno nije postojao. Taj će se kontinuitet pokazati njegovom opsesivnom idejom, ali istovremeno i idejom vodiljom koju će rabiti i u drugim romanima i pripovijetkama (poput povijesti obitelji koja generacijama njeguje tradiciju bosanskih dvorskih, luda predočenoj u Karađozu, drugom dijelu trilogije Mozak i metak).

Pismenost bosanske kulture, i utopijski kontinuitet zasnovan na njoj, predočuje se idejom knjige lutalice, izgubljene i opet nađene, koja u sebi čuva tajnu "bosanskoga duha" i čije je otkrivanje cilj svih onih koji Bosnu žele uništiti ili transformirati u tolikoj mjeri da je se dovede do neprepoznatljivosti. Usmenost, onaj drugi vrijedni dio tradicije, Lukić ne elaborira izravno. On se nalazi u formalnome procesu postupanju pisca sa građom. Usmenost se probija upravo u načinu prenošenja tajne o knjizi. Generacije su uključene u njezino čuvanje, uvijena u dragocjene tkanine ona obitava, sklonjena, na tipičnom mjestu za pohranjivanje dragocjenosti u starim bosanskim kućama - ukrašenome drvenom sanduku sehari. Tajna knjiga imitira forme pristupa pisanome materijalu karakterističnome za usmene civilizacije: pisana je riječ nepoznata i nova, tajnovita i vrijedna zato što znanje potrebno za njezino dešifriranje posjeduju samo probrani, sakupljeni u udruženja ljudi upućenih u najdublje i najskrovitije misterije. Vremenom se ovakav značaj knjige neminovno gubi. Lukićevo nas pripovijedanje vješto vodi ka ovakvom zaključku. Ako je nekada i mogla biti gledana i čitana kao izvorište bosanske mudrosti, danas je pretvorena u pisani dokument kojega puni značaj ne mogu sagledati oni što ju pronalaze, u ruševinama kuća, u onim ranama što ih je zasjekao najnoviji "bosanski rat". Njezino im značenje izmiče, oni su izgubili tajni kod u kojemu je taj rukopis, u svojoj cjelovitosti, jedino i čitljiv. Tu uspavanu knjigu, "rukopis napisan na pergamentu, bosančicom i na bosanskom jeziku", koji "nije imao nikakvih korica, ali je bio uvijen u kožu koja je bila navoštena da bi se tekst zaštitio od vlage", prenosit će posljednja generacija alegorijskih Bošnjaka.

Stotinu četrdeset i četiri stranice proročke knjige, raspoređene u šesnaest dijelova, pripovijedale su o različitim zbivanjima, stavljajući snažan akcent na apokaliptičnost karakterističnu i za druga milenaristička učenja, a koja se mogla zasigurno naći i u učenju bosanskih bogumila. (Jer, bogumili su upravo ti koji su knjigu sačinili, ostavljajući je u zavjet generacijama što će bogumilsku tradiciju zasigurno zaboraviti). Potomci autora tajne knjige, Stipana Bogišića, tijekom će povijesti primiti tri religije što će zavladati područjem Bosne, ali zadržat će predanje što im ga je ucijepio otac. Tek će sljedeće generacije (neminovno usmjeravane zaboravom) ostaviti ideju jedinstvenoga postanja i identiteta i privoliti se snazi skrivenoj u tri izvana nametnute religije. (Ovo je još jedan od toposa koji obilježuju usmenu kulturu: tri brata koji se razdvajaju i polaze u potragu za svojom srećom, susrećući se na putu sa različitim tegobama ali ostajuću povezani unutarnjim vezama.) Na izbjegličkome putu što će ga voditi od razrušenih bosanskih gradova prema varljivome svjetlu materijalnoga blagostanja skandinavskih metropola, Denis će Bošnjak značenje knjige dekodirati u istini koja veli da su tri vjere ono što, istovremeno spajajući i razdvajajući stanovnike Bosne, upravo njima pridaje onaj stvarni identitet kojega su izgubili okrećući se monizmu što ga u sebi skriva svaki komunitarizam.

U Lukićevoj se Tajnoj knjizi prepoznavanja zbivaju upravo uz pomoć znaka ljiljana. Ta je oznaka ubilježena, urezana, u kožu njezinih nositelja, ali ostaje prekrivena pod naslagama epitela. Tek je rubne situacije, najčešće su to stanja povišenoga uzbuđenja, izvode na svjetlost dana, razotkrivajući njihove nositelje kao pripadnike iste skupine ljudi. Zaborav tada nestaje, stare priče ponovno izranjaju na površinu, detektiraju tajne veze, raskrinkavaju laži i prešućivanja koja su svojim podmuklim djelovanjem, a uz to potpomognuta i dodatnim faktorom vremena, rascijepila svijest onih koji pripadaju jedni drugima i gotovo ih neminovno odijelile, zastirući njihove dodirne točke. Njezino je podrijetlo skriveno u Bogišićevoj povijesti. Osjećajući primicanje kraja stari je bogumil zatražio da mu se napravi stećak i na njemu ureže sljedeći grb: "Knjiga je u sredini ovalnoga štita, jer sam ja dijak kao i moj otac. A i zapisao sam našu Tajnu Knjigu, pa je zato potrebno da u grbu stoji knjiga. Knjiga je otvorena na sredini: na lijevoj je strani list lipe, jer lipa je naše, slavensko, drvo, dok smo još bili u pradjedovini. Na desnoj je strani ljiljan, jer on je znamen čistote duše, a mi bosanski krstjani imamo čistu dušu. A vidjeli ste da moji sinovi na vratu nose pečat u obliku ljiljana. Iznad knjige gori naša prelijepa, bogumilska sedmokraka zvijezda. Tri poprečne grede iznad knjige i zvijezde, govore da smo mi veoma stara obitelj. Tri plamena označavaju tri roda: Pribišićeve koji su sada u Dubrovniku, Vladislaviće od Vladimira koji je u Foči i Vojislaviće od Vladimira koji su u Beogradu. U dnu je deviza na latinskom, jer to je svjetski jezik: 'Credo, lego, scribo', što znači - Vjeruj, čitaj, piši - to je poruka potomcima. " Grb sa ljiljanima i ljiljani urezani u kožu trojice sinova - koji će krenuti svatko svojim putem, predati se svojoj religiji, u njoj skovati novu pripadnost, da bi se povezali u činu anagnorisisa, uvijek kada im je teško, kada nasilje uzima svoj dug - to je sjedinjujuća vizija Bosne, kroz stoljeća, koju Zlatko Lukić čini okosnicom svojega pripovijedanja.

I Denis je Bošnjak jedan od nositelja znaka. Njegova se sudbina prepliće sa sudbinom spisatelja Benjamina. Denis je u takvoj konstelaciji čitatelj a Benjamin spisatelj. No to je samo jedan aspekt njihove komplemetarnosti. Ta dva sudbinska blizanca otjelotvoruju i posljednju, najtragičniju sliku bosanskoga identiteta što nam je pruža Lukić. Izgubljeni u vrtlogu ratnih zbivanja, smješteni u najokrutnije prokletstvo nove Bosne, emigraciju rasutu po cijelome svijetu, tamo gdje će polako zamrijeti i posljednja bosanska živa riječ, uspijevaju se sjediniti u kraju obilježenom pronalaskom knjige Stjepana Bogišića. No čini se da ta knjiga na njih, i na njihove bližnje, više ne može presudno utjecati: od nje kao da je preostao tek onaj zaključni, šesnaesti dio "Kako preživjeti zgorenije svijeta". Apokalipsu kao da su doista i izbjegli samo izabrani. Ali slika koju nam nude nije ohrabrujuća. S autorom se možemo upitati jesu li i ovi preostali Bošnjaci osuđeni na definitvnu propast. Posljednje slike trilogije više podsjećaju na distopijske pejzaže Mad Maxa negoli na kakav iznova dobijeni raj. Snaga je rata uništila ostatke bosanskoga nasljeđa, a izbjeglištvo (progonstvo) prekinulo je one veze koje su starije generacije još uvijek mogle osjetiti svojima. Djeca žive u drukčijem svijetu, a ni znaci ljiljana kao da se više ne prenose, ili su možda zašutjeli u nekim još dubljim slojevima kože?

Teatarski su se interesi Zlatka Lukića, osim formalne odrednice anagnorisisa, mogli pronaći i u njegovu crpljenju tema iz grčke mitologije što su svoje čvrsto usidrenje u tradiciji svjetske književnosti pronašli u tragediji iz klasičnoga razdoblja. Lukić koristi mitove Antigone i Edipa kako bi još jednom oživio, u bosanskome kontekstu, tebanske strahote. Uvodni je dio trilogije Bosanski trokut roman pod nazivom Antigona bosanska. U njemu nam Adela Bošnjak, Denisova majka, pripovijeda o svojoj braći, Eduardu i Petru, koji ginu pod različtim zastavama, ne spoznavši svoju jedinstvenost. Tek ih sestra, suvremena Antigona, zakopava, na istome tlu, ispisujući i priču o njihovoj propasti.

Kronologija je tražila da se Bosanski trokut završi Edipom. I tako posljednje stranice Progonstva vraćaju Denisa i njegova sina Edu u Bosnu. A Edo u njoj pronalazi svoju majku, Rebeku i svoga oca, četnika Milutina, čovjeka koji je na samome početku rata silovao njegovu majku. Edo ne zna da je od zapravo plod toga prijestupničkog čina. Milutina ubija u izmaglici neke prinudne osvete koja, izvršenjem, gubi smisao, a majku, ne prepoznajući  je (početak anagnorisisa) čini svojom ljubavnicom. Nakon čina prepoznavanja Edi ne preostaje ništa drugo doli samoubojstvo kojim se, logički, i završava ta sumorna slika.

Druga trilogija, Mozak i metak, otvorit će prostor ponešto drukčijoj preradbi Lukićevih opsesivnih tema. Jedini je njezin dio kompatibilan sa žudnjom za poviješću iz Bosanskoga trokuta srednji, već spomenuti Karađoz. U njemu se iznova pokušava uspostaviti kontinuitet bosanske prošlosti i sadašnjosti. Fiktivni teatar koji će se odigravati pred raznolikim vlastodršcima uvijek će služiti samo jednoj svrsi - njihovu ismijavanju i razgolićavanju. No, što se više približavamo sadašnjem trenutku ti će vlastodršci postajati sve suroviji, a šale koje se s njima budu zbijale imat će sve češće kobne posljedice. Provala zla kulminirat će u pokušaju ubojstva posljednjega Karađoza (opet Denisa) koji se u fantazmagoričnoj sceni, već gotovo mrtav susreće sa svojim precima, a oni mu omogućuju da se otrgne sudbini, otkrivajući mu tamni izlaz iz pakla kazamata. Preci su svi oni glumci banjalučkoga teatra sjena koji su se nas svoj način, humorom i izrugivanjem, opirali silnicima čiji je jedini cilj bio suzbijanje upravo takve vesele melankolije. Taj će mu bijeg omogućiti i pronalazak dramskoga teksta njegova oca (i taj će se vrijedni rukopis kriti u sehari) u kojemu će legendarna Safikada španskim kraljevima održati lekciju vjerske tolerancije.

Temi knjige, u ponešto drukčijoj konstelaciji, Lukić će se vratiti početnom pripoviješću Mozga i metka, Posrtanje knjige. Enciklopedija se u njoj pojavljuje kao simbol znanja, njezini čvrsto uvezani svesci materijaliziraju se u prostoru vođeni slučajnim susretima, krađama ili posudbama, završavaju kod ljudi koji za njih ne posjeduju nikakav interes, čak se i pronalaze u pogonu za preradbu staroga papira u tvornici celuloze, da bi naposlijetku, poput Feniksa, opet izronila u kavanskome dimu. No, nedostajao joj je prvi tom, upravo onaj u kojemu je obrađena natuknica Bosna. On je nestao, pretvorio se u toaletni papir koji je čudno mirisao, na znanje i na spoznaju. Knjiga, dakle, može i na taj, pomalo neobičan, način širiti univerzalnost svoje poruke. Njezina je težnja ka nekoj udaljenoj, utopijskoj, apsolutnoj spoznaji ipak povezuje sa onom "Tajnom knjigom", koja svoju priču o  Bosni pripovijeda na jednoj drugoj razini, ali sa sličnim ciljem.

Proza je Zlatka Lukića ispunjena gorčinom, nezadovoljstvom zbog izgubljenoga (otetoga) smisla bivstvovanja. Povremeno kroz nju probija prigušeni optimizam kojega bih najradije nazvao vizionarskim. Jer, Lukić posjeduje svoju viziju Bosne. Ona je, prije svega, utopijska, a ta se utopičnost u svakome slučaju da odčitati iz upornoga inzistiranja na kontinuitetu povijesnih zbivanja koji se povremeno literalizira uvođenjem cikličkih elemenata (poput mačke Điđane koja prati obitelj banjalučkih karađoza). Tako se stvara, u jednome tekstu, napetost između dvaju poimanja povijesti koja su se potkraj devetnaestoga stoljeća žestoko sudarile u hegelovskoj pravolinijskoj i ničeanskoj cikličkoj koncepciji. Koliko se god neki povjesničar mogao pobuniti protiv takve slike, jedan je literata ima pravo i iskonstruirati. A Zlatko je Lukić to svoje pravo u ove dvije trilogije iskoristio. 

Jedan grad kakav je Banjaluka zasluzio je ovakav roman kao sto je "Mozak i metak" Zlatka Lukića koji od 1992. živi u dijaspori. Od ranije je Lukić poznat u okvirima BiH samo kao dramski autor mada je objavljivao i poeziju i prozu u bh periodici. U izbjeglištvu, zbog protesta za izgubljenim gradom nastalo je djelo koje je oslikalo Banjaluku u tri segmenta (roman je zbir tri storije).

"Posrtanje knjige" - alarm "vapijeceg u pustinji" - predratna slika Banjaluke u kojoj knjiga (zapravo tomovi Enciklopedije Jugoslavije) kao civilizacijski simbol gubi svaki smisao i vrijednost i prelazi u svoju suprotnost, u besmisao. Mada je oslikano puno likova, glavni lik je upravo knjiga. Ipak, to je i ziva slika Banjalucana obojena tehnikom laviranja koje knjiga povezuje nepovezive, naizgled nepoznate ljude. Sve ih spaja i razdvaja ta knjiga koja luta od vlasnika do vlasnika samo zato što je vrijedna, a zapravo nitko je ne želi, a samo je malobrojni hoće. Na kraju knjiga obezvrijeđena (jedan njen tom) zavrsava u fabrici, u trnasmutaciji papira kao toalet papir. Apsurd je doveden do vrhunca - ironija je trijumfirala. Da pad civilizacijskih normi nije tragičan - bio bi urnebesno smiješan - a to potvrđuje posrtanje knjige.

Drugi dio "Mozga i metka"; "Karađoz" ima je svoju predistoriju. Autor je 1998. tu storiju poslao na anonimni konkurs "Otvorenog drustva Soros fonadacije" - i te godine 1. nagrada za roman nikome nije dodijeljena. U zelji da roman ipak pronađe svoje citaoce, Lukić objavljuje roman na internetu i u dvije godine stranica sa "Karađozom" otvorena je preko dvadeset hiljada puta. Neka je svaki peti čitalac procitao roman - proizilazi da je roman ipak zavrijedio biti objavljen. Prateći jednu banjalučku obitelj u razmaku od sedam stotina godina Lukić daje razvoj grada i odnose u gradu ali kroz prizmu glavnih junaka čiji se članovi tradiciono bave uslovno rečeno kazalištem: u srednjem vijeku, u doba Kraljevine Bosne oni su dvorske lude, dolaskom osmanske vlasti bivaju karađozi (i to im postaje prezime), kao i u austrougarsko doba, da bi u doba Kraljevine Jugoslavije samo pričali viceve jer postepeno atrofira njihov kreativni i pobunjenički gen. Zadnji izdanak obitelji samo piše grafite u Banjaluci 1992. u kojoj je započelo etničko čišćenje. Romanom defiliraju Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Ferhatpaša Sokolović, Omerpaša Latas, Ivan Frano Jukić - dakle povijesne osobe koje su ostavile svoj trag na gradu i Banjalučanima. Sve su to samo naizgled slučajni susreti jer sudbina je iznad svega, ona režira živote likova, ona se ponavlja neprestano kao povijest: čas je epopeja, čas je ironija. Nadasve duhovito, elokventno i edukativno za sve one koji ne poznaju Banjaluku i mentalitet Bosanske Krajine.

Ako je prva storija put jedne knjige, druga put jedne obitelji, treća storija je razvojni put osobe koja je opčinjena filmom, tj. kinom. U motu autor ističe: "Život je kino" - ali pročitavši roman do kraja kao da je htio reći - Bosna je kino. Poglavlja su naslovljena po terminima kino predstava: predpremijera, zatvorena projekcija, premijera, repriza itd... Skoro filmskim jezikom kao da pise scenario roman vrvi od dijaloga, ali i slikovitost ni u kom slučaju nije zapostavljena. Pred nama se odvija film, a u zadnjem dijelu doista postoji mali scenario za kratkometražni film: "Cvrčak i mrav" - opet odnos (netrpeljivost) kreativca i vlasti, slično kao u "Karađozu". I ovdje je pristuna velika doza humora, ali onog ironijskog, koji se graniči sa sarkazmom. Bio bi to dobar film.

Lukić je vremenski strukturao ove tri storije raznorodno, ali to nije mana. Ne vide se manjkavosti niti treba tražiti stilsko jedinstvo za sve tri naslova jer se likove iz storija ne poznaju, povezuje ih samo isti grad. U prvoj storiji obradio je period od svega mjesec dana, u drugom 700 godina, a u trećem 30 godina; od 1965. - 1995. Time je zaokružio tematiku Banjaluke u kojoj se oduvijek sukobljavaju mozak (pamet) i metak (vlast) iz tri ugla. "Posrtanjem knjige" je dao je preludijum onome što će se dešavati u periodu između 1992/95, zatim je u "Karađozu" poseguno za kompletnom prošlošću Banjaluke da prikaže bosansko zajedništvo, a u "Kinu Bosna" elaborirao je uzroke iz doba socijalizma koji su dobrim dijelom pridonijeli da se opet konfrontiraju mozak i metak. Skladno i osmišljeno djelo kojim se Lukić može s pravom uvrstiti u banjalučke pisce uz Horozovića, Ćosića i Bekrića.

Pred nama su prvi put biografije bosanskih kraljeva i plemića te atlas njihovih rodoslovnih karata iz pera književnika Zlatka Lukića koji je na njima radio skoro tri decenije. U našoj historiografiji do sada nije postojala još ni jedna knjiga koja kompletno obrađuje temu životopisa kraljevske obitelji srednjovjekovne Bosne i zbog toga je ovo djelo pionirski posao. Sa velikim trudom i kako sam piše "kopanjem" po knjigama autor je uspio onoliko koliko mu je to dozvolila dostupna bibliografija da na jednom mjestu okupi sve likove Bosne koji su za nju nešto značili u periodu kraljevine i pašaluka.

Ranije je o biografijama bosanskih vlastodržaca pisao samo Ivan Frano Jukić sa vrlo šturim rodoslovnim stablima. Lukić je pri svom radu nastojao konsultirati sve relevantne historijske izvore i autore. Najzad se može pročitati i na kartama vidjeti s kim su stupali u dinastičke brakove Kotromanići, Kosače, Hrvatinići i Sokolovići. Historijska floskula da postoje "trajna prijateljstva" time je stavljena pod veliki znak pitanja jer gledajući djelo "Bosanski rodoslovi" vidi se da postoje samo "trajni interesi" bilo koje dinastije i nacije.

Logično da se Bosna razvijala pod interakcijom susjednih i evropskih sila pa je autor obradio rodoslove i velikih sila i time nam dao sliku kompletne srednjovjekovne (i novovjekovne) Evrope koja kroji i cijepa povijesne karte Bosne. Time je rad zaokružen i predstavlja sliku razvoja BiH koja je uglavnom ovisila o apetitima naših susjeda.

Zbog toga je ovo djelo nazaobilazni priručnik i karika koja je nedostajala u našoj historiografiji pošto je genealogija (sa herladikom) vrlo značajna za iscrpnije izučavanje historije jednog naroda.

Zaista bez genealogije nema povijesti. Do sada smo znali nešto o povijesti BiH, ali nismo poznavali konkretne ljude koji su stvarali njenu povijest. Autor je ušao u "intimu" kraljeva i plemstva, ogolio ih kao ljude koji imaju svoje brakove i razvode, djecu i kopilad i ukazao nam na novu dimenziju povijesnih figura koje su vodile našu domovinu.
Dok velike zemlje već od srednjeg vijaka imaju genealogiju kao obaveznu povijesnu disciplinu ona je do sad u BiH bila sasvim zapostavljena. Mavro Orbini je romantičarski ispripovijedao u "Kraljevstvu Slavena" nešto o bosanskim vladarima, a autor je nastojao naći što više izvora i podataka kako bi se uvjerio šta je prava istina u pisanju povijesti. Bosnom su odvijek vladali najčešće Bosanci i sasvim je logično da i danas Bosna pripada samo Bosancima.

Do sada smo relativno dovoljno znali o engleskim, francuskim, austrijskim i turskim vladarima jer je pismenost i zapisivanje povijesti u navedenim nacijama bila potreba i želja za dokazivanjem starosti nacije. Bosna nažalost nije do XIX stoljeća imala ljude koje bi zanimala njena povijest, a tek pred rat 1992-1995. Bošnjaci i Bosanci počeli su pokazivati interes za svoju prošlost. Za to je dobrim dijelom kriva indoktrinacija dotad vladajućih krugova, hegemonija naciolnih historiografija Beograda i Zagreba i izvjesni urođeni "nacionalni samozaborav" kod Bošnjaka.

Ova knjiga otvara vrata novoj spoznaji, spoznaji o zemlji koja neprekidno traje od XII stoljeća i mada su vrlo često njena djeca ginula pod tuđim barjacima, pojava ove knjige učinit će da se ta djeca nikad ne zaborave, jer su ta djeca ginući za strane interese branili posredno i svoja ognjišta.

Roman Katarza vjerodostojno je štivo, ispisano strasno, izrazito uvjerljivo - kao da je njegov autor imao na umu imperativ Danila Kiša koji je jednom, afirmirajući zahtjev prisutan još od romantičara, ustvrdio da u književnosti vrijedi jedino ono što je napisano krvlju.

Pri svemu tome, u fakturi ovog romana nema nikakvoga eksperimenta: posrijedi je posve stabiliziran i ujednačen narativni postupak u kojemu je, u stvari, sadržana neobična, vrlo uzbudljiva i uznemirujuća ispovijest lika/naratora koji je i sam pisac - to je Bosanac imenom Benjamin, zbog rata izbjegao u Norvešku.

U njemu su evidentni neki moderni obzori zapadnih književnosti, ali ne i bosanskohercegovačke, a u svojoj bitnoj dimenziji roman Katarza propituje i analizira metafizički intenzitet Zla kao takvoga: njegov glavni junak zapravo je sišao u Inferno kako bi dosegnuo mogućnost spasa - koji je, prema Heideggeru, moguć tek ako se ide do samoga dna. Tog obrata, međutim, u ovom romanu nema, naprotiv: u finalu se obrazina Zla uspostavlja i u fizičkom izgledu junaka, a time se patologija epohe ispostavlja kao definitvini slom čovjeka i njegova svijeta. Na koncu, ostaju samo njegovi rukopisi, kao izraz vjere u književnost - jedinu preostalu katarzu.