"Bosanska sehara" je nastala kao plod želje da se na jednom mjestu nađu najčešće izreke koje Bosanci i Hercegovci koriste u svome svakodnevnom govoru. U ovoj zbirci je zastupljeno 10.954 češćih, tj. frekventnijih poslovica, izreka i fraza bosanskog, hrvatskog i srpskog svakodnevnog govornog jezika. Možda neke sintagme i ne izgledaju kao fraze, ali one to jesu zbog konteksta u kojem su izgovorene.

Izreke (u širem smislu) su sve one jezičke tvorevine koje na duhovit način nešto izriču, naglašavaju i poučavaju, a one su u ovoj zbirci podijeljene na: fraze, izreke (u užem smislu) i poslovice.

Fraza je kratka sintagma, najčešće od dvije do tri riječi, koja duhovito, a katkad i na komičan način izražava poruku. Jedna od njenih osnovnih značajki je da se ona ne može bukvalno, doslovno prevesti na drugi jezik, jer tad gubi svoje značenje. Fraza je morfološki monolitna sintagma, njoj se ništa ne može ni dodati ni oduzeti a da pritom ne promijeni smisao. Ona govori sama za sebe, poručuje više od nekoliko drugih rečenica. Nju je zato teže objasniti od poslovice, koja je jasnija, opširnija i konkretnija. Frazu je najlakše prevesti na drugi jezik adekvatnom frazom. Neke od njih u ovoj zbirci su naizgled samo dvočlane sintagme, ali imaju misaonu vrijednost fraze koju su stekle u praksi zbog podteksta koji nose u sebi.

Izreka (u užem smislu) je misao koja je duža od fraze, koja donekle ima njene odlike, jer je u njoj često neka fraza, ali nije tako kompaktna sintagma kao fraza. Ona ima i značajke buduće poslovice, ona je "nedozrela" poslovica, karika između fraze i poslovice, i također je teško prevodiva na strani jezik. Ona (kao i fraza i poslovica) izražava duh jezika i nacije u kojoj je nastala.

Poslovica je sažeta izreka koja je iz izreke "sazrjela" u onu misao koja poučava, sugerira, savjetuje, opominje. Ona je dovršena, slikovita izreka koja uopćava i tipizira raznovrsne životne pojave. Izraz je životnog iskustva i mudrosti naroda. Nekada je poželjno da se ljudi ponašaju po njoj, a katkada je u pitanju zabrana u kontekstu običajnih normi. Ona je duša jednog jezika. Na mudar način donosi sud ili komentira situaciju, događaj i pojavu. Ahistorična je i ageografična zbog vremenskog i prostornog apstrahiranja. Poslovica je često maksima, deviza, parola, obrazac. Poslovicu je katkada najteže prevesti, a u slučaju prijevoda često je potrebna fusnota. Katkada se iz fraze direktno iznjedri poslovica.

Podijelio sam poslovice na sljedeće vrste:

anegdotske su poenta događaja, priče ili vica: Sit sam te k(a)o Bajro ku(ku)ruze (matere).

blagoslovi: Bog te ne ubio dabogda.

dijaloške ili pitalice: -Ko ti je izvadio oko? Brat! -Zato je tako duboko.

etnološke: Bolje da nestane sela nego običaja.

filozofske: Nije zlato sve što sija.

frazeologizmi: Zubato sunce.

kletve i zakletve: Kako ti meni, tako Bog tebi.

politološke: Riba smrdi od glave, a čisti se od repa.

povijesne: Bosna je potekla šerbetom, ali i muselezom.

moralističke: Kad slušaš, budi hitar, a spor kad govoriš.

Razlike između fraze i izreke (u užem smislu) s jedne strane i poslovice s druge najočitije se mogu ilustrirati na primjeru gdje se javlja neki osnovni prepoznatljiv pojam koji "nosi" frazu, odnosno izreku i poslovicu. Npr. Oko sokolovo je fraza (ne kaže se nikad kao fraza: oko orlovo ili golubovo), ali Potkresa(t) ću ti krila sokole! je izreka (jer se krila mogu potkresati i drugim pticama i u tome je izreka nekompaktna u odnosu na frazu), a Soko iz vranina gnijezda je već poslovica pošto ona veoma figurativno oslikava karakter čovjeka koji je kukavica, a pravi se hrabrim. Drugi primjer: Trči k(a)o zec je fraza (jer samo zec brzo trči uzbrdo), Kote se k(a)o zečevi je izreka koja još nije postala poslovica, jer se brzo kote i ostali glodari), a: Namaz(a)o noge zečijom mašću je poslovica pošto kroz stilsku figuru ističe duhovitu poruku. Treći primjer iz bosanskog šatrovačkog jezika: Smotan si je fraza, Smotan k(a)o sajla, Smotan k(a) fišeklija, (dakle izreka može imati varijante), a Smot(a)o se k(a)o pile u kučini je poslovica jer je slika kompletna.

Može se pouzdano reći da je govorni jezik bilo koje nacije puno bogatiji frazama nego književni jezik, iz prostog razloga zato što je mnogo više "autora" govornog jezika nego književnika u toj istoj naciji. Zato ovdje nisu zastupljene izreke iz književnog jezika, pošto nacije u BiH u svom kolokvijalnom, svakodnevnom pričanju i razgovoru ne govore književnim jezikom. Ali se zato sa sigurnošću može reći da govorni jezik sve češće i sve više zauzima svoje zasluženo mjesto u bosanskoj literaturi. Likovi iz književnih djela bosanskih pisaca, pogotovo suvremenih, govore svojim prirodnim, narodnim jezikom, i ta leksika ujedno postaje i fond književnog jezika. Jednako tako narod vremenom usvaja iz književnosti, nauke i javnih medija neke frazeme i oni postaju njegov (skoro) svakodnevni vokabular. Tako se već decenijama u BiH govorni i literarno-žurnalistički jezici uzajamno prožimaju i dopunjuju.

Govorni jezik često sadrži žargon i šatrovački izraz. Zato je u zbirci korišten i šatrovački izraz zbog življeg, slikovitijeg opisa, pošto je on u svakodnevnom fondu riječi velikog broja ljudi. Ovdje su obrađene samo one poslovice, izreke i fraze koje se svakodnevno i učestalo koriste na prostoru cijele BiH. Skoro jednako ih govore: Bošnjaci, Hrvati, Romi, Srbi, Židovi i ostali. Nije se išlo na preferiranje izraza koji su svojstveni samo nekim gradovima, regijama ili krugovima ljudi, pa se ne može reći da zbirka obiluje izrekama iz kafane, sa ulice, iz studentskog ili intelektualnog žargona. Međutim, ova zbirka je "rječnik" i šatrovačkih poslovica i običajnih izreka i arhaizama. Ipak, najviše je onih izreka koje se govore u obitelji, kod kuće i prilikom druženja. Zbirka može biti posebno interesantna psiholingvistima, sociolingvistima, etnolozima i prijevoditeljima na strane jezike.

Danas Bosanac kaže: Da kucnem u drvo pa priča Da mi je ova pamet i ona muda, govori i to da Kaf(hv)a nalivena i žena otkrivena ne mogu čekati. Po tome bi se moglo pomisliti da je u leksikonu svega pomalo udrobljeno, da je ovo neki galimatijas, svaštara, ali takav je život i u njemu se o svemu priča. To je prirodno i to je stvarnost, i od toga ne treba bježati.

Neke izreke su neprijevodive igre riječi, u mnogima ima stilskih figura; poređenja, ironije, personifikacije, metonimije, aluzije, hiperbole, simbola i metafore, cinizma, eufemizama i hipokoristika. Fraze nisu pisane sa glagolima u infinitivu, ni sa imenicama u nominativu, jer tad i time bi izgubile na svojoj plastičnosti, duhovitosti i sočnosti.

Govorni jezici u BiH su zaista prebogati i psovkama, pa bi izbjegavanje bosanskih psovki i vulgarizama bilo nekonzekventno ako se želi prikazati svakodnevni govorni jezik. Zato su u zbirci obrađene čak i psovke, ali samo šaljive i one u kojima se direktno ne vrijeđaju vjerska osjećanja, niti se huli na Boga.

Samo tumačenje poslovica naizgled djeluje bespotrebno i smiješno, jer je svakom Bosancu/Hercegovcu jasno šta se misli kada se neka izreka izgovori. Zaista, rijetko sam kad čuo da je neko upotrijebio neku izreku u pogrešnom kontekstu. Gen narodne mudrosti je duboko usađen u psihu bosanskog čovjeka i nepogrešivo prepoznaje situacije na koje treba reagirati poslovicom. U tumačenju se išlo za tim da se dadnu etimološka i semantička objašnjenja, a i kontekst u kojem se koristi određena izreka. U nekim slučajevima to nije bilo moguće zbog nedovoljno jasnih jezičkih idioma koji bi upućivali na porijeklo i značenje izreke.

Neke strane izreke su kroz dugotrajnu upotrebu u govoru ušle u stalni fond jezika u BiH. Kod tih izreka narod je "zaboravio" njihovog tvorca, kao npr. Tresla se gora -rodio se miš je izreka rimskog pjesnika Horatia: Parturiunt montes, nascetur ridiculus mus. Bura u čaši vode pripada francuskom filozofu Montesquieu, a Kad brod tone, miševi prvi bježe engleskom piscu Shakespearu. Od takvih stranih izreka najviše je latinskog porijekla i to su često parafraze u govornom jeziku. U samoj leksici, naravno, najviše je orijentalizama, koji su u zbirci označeni kao turcizmi, jer su arapske i perzijske riječi kroz turski došle u bosanski, a i hrvatski i srpski jezik. Namjerno su objašnjeni svi orijentalizmi, čak i oni općepoznati, a to je učinjeno zbog mlađih čitatelja. Bilo je potrebno uz tumačenje poslovica objasniti i arhaizme, strane riječi i sleng, a pošto bosanski kolokvijalni govor ima najviše orijentalizama ova zbirka je usput i mali rječnik turcizama.

Nije korišten apostrof (') tamo gdje narod prilikom izgovora proguta jedan ili više glasova (najčešće a) pošto se mnogo češće kaže npr. Ko kec na jedanest, a ne Kao kec na jedanaest
- zato je pisano K(a)o kec na jedan(a)est, jer neki ljudi izgovaraju taj glas, a neki ne. Neke izreke imaju više varijanti. Najčešće se nastojalo izbjeći pisanje svih varijanti posebno, one su obrađene u onom obliku u kojem se najčešće javljaju, a moguće varijante su dopisane u zagradi, jer ljudi različito izgovaraju poslovice, npr. Ako (Kad) je crkla moja krava, nek(a) crkne i komšijina.

Pošto je ovo zbirka izreka iz govornog, a ne književnog jezika, autor nije koristio literaturu. Jedina djela koja je pri radu konsultirao su:

Ovo je pionirski posao u okvirima Bosne i Hercegovine i uopće takav da se nikad ne može i ne treba smatrati dovršenim. Govorni jezik u BiH je "živ i brz" jezik, katkada i neuhvatljiv, koji svakim danom dobiva na svom bogatstvu. Jer, svaki dan se rodi barem po jedna nova fraza, izreka, a i poslovica. Autor, sakupljač ove zbirke nije ni lingvističar, ni leksikograf. Ovo nije stručno naučno djelo u smislu standardnog rječnika, nego je plod sabiračkog rada. Zato ovo i nije rječnik u kompletnom smislu tog pojma jer ne ispunjava sve leksikografske, fonetske, lingvističke, gramatičke i stilske kriterije standardnog rječnika. Prije se može reći da je u pitanju zbirka u kojoj su po sistemu abecedarija navedene i obrađene natuknice. Želja mi je bila da, u nedostatku rječnika narodnih izreka, sakupim dio jezičkog blaga BiH i obradim ga onako kako najbolje znam.

Nažalost, jedan broj izreka nisam stigao zapisati. U društvu bih čuo neku izreku, ali su me lične asocijacije na tu izreku koju sam upravo čuo nagonile da zapišem i njih, tako da se desilo da u međuvremenu neku od njih i smetnem s uma. Katkada mi se desilo da mi neka izreka na um padne, ali ako ju nisam odmah zapisao bivala je zaboravljena. Jednog dijela tih izreka kasnije sam se sjetio, ali veći broj su ostale da spavaju u mojoj podsvijesti. Zato molim čitaoce da mi oproste zbog ovog propusta.

Posebno sam zahvalan na dragocjenim sugestijama koje su mi svojevremeno dali: rhm. Alija Isaković u Stockholmu i prof. dr. Senahid Halilović u Oslu.

Samo treba znati dobro slušati narod Bosne; narodni gen je zaista prebogat iskustvom i duhovitošću. Ono što narod jednom upamti i zapiše u svojim genima veoma je dugotrajno i vrjednije je od djela najvećeg pisca.

Zbog svega rečenog, materijal za jedno novo mnogo kompletnije izdanje "Bosanske sehare" i dalje se sakuplja i ugledat će svjetlo dana kada bude obrađen. Do tada, neka ovo bosansko jezičko blago, ova duhovna slika naše domovine Bosne i Hercegovine, nađe mjesto u srcima pravih Bosanaca.